Ruke majke Fatime bile su grube i ispucale od decenija teškog rada na njivi. Svaku marku koju bi zaradila prodajući povrće na pijaci, pažljivo je odvajala za svog sina jedinca, Mirzu. Željela je da on završi fakultet, da nosi čista odijela i da nikada ne osjeti žuljeve kakve je ona imala. Svoju kćerku Elmu voljela je jednako, ali je znala da je Elma skromna i tiha, dok je Mirza oduvijek težio za nečim većim.
Mirza je zaista uspio. Postao je jedan od najbogatijih preduzetnika u gradu. Sagradio je ogromnu vilu sa bazenom, kupio najskuplje automobile i oženio mlađu, oholu ženu kojoj je smetalo sve što nije mirisalo na luksuz. Na početku, Fatima je živjela sa njima u vili, smještena u maloj sobi u prizemlju. Ali, kako su godine prolazile, bolest ju je sustigla. Počela je da teško diše i kašlje noćima.
Njen noćni kašalj i miris jeftinih lijekova ubrzo su postali “nepodnošljivi” za Mirzinu suprugu, posebno kada bi im u kuću dolazili ugledni poslovni partneri. Jednog hladnog jutra, Mirza je ušao u majčinu sobu, nije je ni pogledao u oči, i hladno izgovorio: “Mati, našao sam ti mjesto u državnom domu. Ovdje se više ne uklapaš, tamo će ti doktori biti blizu.”
Kada je Elma, koja je radila kao prodavačica u pekari i živjela u malom, vlažnom podstanarskom stanu sa dvoje djece, čula šta njen brat planira, srce joj se slomilo. Iste večeri je otišla pred bratovu vilu. Nije se svađala. Samo je uzela majčinu mršavu ruku, pokupila njene stvari u dvije kese i rekla: “Moja majka neće umrijeti u tuđini. Za nju će se uvijek naći komad hljeba u mojoj kući.”
Naredne dvije godine, Elma je spavala na podu kako bi Fatima imala krevet. Kupala ju je, presvlačila i hranila na kašičicu. Mirza ih za to vrijeme nijednom nije obišao. Fatima je bila tiha, svjesna da je teret svojoj siromašnoj kćerki. Često je, sjedeći u fotelji, satima prebirala po svom starom, teškom, ručno šivenom jorganu koji je donijela iz sela. Uvijek je nešto iglom i koncem popravljala po njegovim ivicama, govoreći Elmi da je taj jorgan jedino što je grije.
Kada je Fatima tiho sklopila oči i preselila na bolji svijet, Mirza se pojavio. Platio je ogromnu dženazu, ali ne iz tuge, već da se pokaže pred čaršijom. Nije pustio nijednu suzu.
Samo dan nakon sahrane, Mirza je bahato pokucao na Elmina vrata. Ušao je u njen skromni stan i počeo da zagledaca po ćoškovima. Tražio je majčinu ušteđevinu, nadajući se da je starica krila neki zlatni nakit ili dukate koje je on, kao sin, “zaslužio”. Elma ga je sa suzama u očima gledala. Iz spavaće sobe je iznijela samo jednu plastičnu kesu sa nekoliko starih džempera i onaj teški, izblijedjeli jorgan.
“Ovo je sve što je ostalo iza nje,” rekla je tiho.
Mirza je prasnuo u smijeh. Šutnuo je nogom onaj jorgan i sa prezirom pogledao sestru. “Eto ti tvoje nagrade što si je pazila! S tim starim smrdljivim krpama se pokrivaj ti i tvoja djeca. Meni ovo smeće ne treba,” povikao je, zalupivši vratima tako jako da su prozori zazvečali.
Elma je ostala sama u tišini, uplakana i povrijeđena, ali sretna što je njena majka imala mirne posljednje dane.
Sutradan ujutro, odlučila je da opere taj stari jorgan kako bi sačuvala uspomenu na majku. Podigla ga je sa kreveta i krenula prema kupatilu. Međutim, kada ga je prebacila preko ruku, osjetila je da je neobično težak. Jedan kraj jorgana bio je znatno deblji i tvrđi od ostatka.
Spustila ga je na sto i prešla rukom preko debelog šava. Pod prstima je osjetila čvrste, četvrtaste oblike sakrivene duboko ispod vune. Ruke su joj zadrhtale. Otišla je u kuhinju i uzela velike makaze. Polako je zarezala debeli konac na rubu starog jorgana.
Kada je razmaknula tkaninu, ono što je ugledala unutra natjeralo ju je da ispusti makaze na pod…
Kada je Elma razmaknula grubu vunu i staru postavu jorgana, iz debelog šava su na pod ispala tri čvrsto uvezana svežnja novčanica. Bile su to krupne novčanice, brižljivo umotane u najlonske kese kako bi se sačuvale od vlage. Pored njih, dublje u vuni, napipala je i jedan presavijeni komad papira.
Makaze su joj uz tup udarac ispale iz ruku. Srušila se na koljena, drhteći cijelim tijelom. Nije mogla da vjeruje svojim očima. Pred njom je ležalo pravo malo bogatstvo, više novca nego što je Elma u svom skromnom životu ikada vidjela na jednom mjestu.
Drhtavim prstima je uzela onaj komad papira. Bio je to list istrgnut iz stare sveske, a na njemu je stajao majčin nespretni, drhtavi rukopis.
“Kćeri moja jedina,” pisalo je u pismu. “Oprosti mi što ti nikada nisam naglas rekla koliko te volim i koliko sam ti zahvalna. Cijeli život sam slijepo ulagala u tvog brata, misleći da je to moj dug. Ali kad me je bolest stigla, on me je odbacio kao staru krpu. Da nije bilo tebe i tvoje tople sobe, umrla bih sama, od tuge i sramote u onom domu. Svaku marku koju mi je Mirza davao iz sažaljenja dok sam bila kod njega, i svaku svoju penziju koju sam godinama čuvala, ušivala sam noćima u ovaj jorgan. Znala sam da će on poslije moje smrti odnijeti sve što vrijedi, ali znala sam i da ovaj stari jorgan nikada neće ni pogledati. Ovo je za tebe i moju unučad. Kupi sebi krov nad glavom, kćeri moja, da nikada više ne spavaš na podu. Voli te tvoja majka.”
Elma je privila to pismo na grudi i počela da jeca na sav glas. Plakala je od bola za majkom, od nepravde koju su godinama trpile, ali i od neizmjerne zahvalnosti. Njena majka nije bila samo tiha, bolesna starica u ćošku. Bila je lavica koja je do zadnjeg daha smišljala kako da zaštiti svoje jedino dijete koje je to zaista zaslužilo.
Već sljedećeg mjeseca, Elma je ispunila majčin amanet. Novca je bilo i više nego dovoljno da kupi prelijepu, prostranu kuću na periferiji grada, sa velikim dvorištem u kojem su se njena djeca konačno mogla slobodno igrati. Više nije bila podstanar koji strahuje od prvog u mjesecu.
Kada se po čaršiji pročulo da je siromašna Elma kupila kuću u gotovini, priča je ubrzo stigla i do Mirze. Bahati brat je pozelenio od bijesa. Shvatio je šta je majka uradila i šta je on onog dana šutnuo nogom i nazvao “smećem”. Pokušao je da dođe do Elmine nove kuće, počeo da prijeti advokatima i traži “svoj dio”, vičući preko ograde.
Ali Elma više nije bila ona tiha, uplašena sestra. Izašla je pred njega, držeći u ruci ono majčino pismo, i mirno mu rekla: “Tvoj dio je tvoja vila iz koje si je izbacio. Moj dio je njen blagoslov. Odlazi odavde i ne vraćaj se nikad više.”
Mirza je podvio rep i otišao, poražen sopstvenom pohlepom, osramoćen pred komšijama koji su sve to gledali i znali pravu istinu. A Elma je tog istog popodneva, u najljepšoj i najtoplijoj sobi svoje nove kuće, preko svog kreveta pažljivo prebacila onaj stari, ručno šiveni jorgan. Više nije skrivao novac, ali je i dalje bio najvrednija stvar koju je imala – štit ljubavi njene majke koji će je grijati do kraja života.
