Jovana i Milan su bili par za kojim se okretalo cijelo selo. Vrijedni, pošteni i nasmijani, svili su svoje gnijezdo sa puno ljubavi i odricanja. Radili su od jutra do sutra, podizali kredite i odvajali od usta da bi u centru sela sazidali prelijepu, veliku kuću na sprat. Jovanine ruke su bile pune žuljeva od gletovanja i krečenja, ali svaki put kada bi pogledala svog Milana i njihovog malog sina, znala je da se svaka kap znoja isplatila. Mislila je da je pred njima dug, srećan život pod tim novim krovom.
Ali, sudbina ponekad ima surov smisao za humor. Jednog kišnog jesenjeg popodneva, Milan je stradao u teškoj nesreći na poslu. Njegovo srce je prestalo da kuca, a sa njim je umro i cijeli Jovanin svijet. Ostala je mlada udovica, sa trogodišnjim djetetom u naručju i nezavršenom ogradom oko kuće koja je sada zjapila prazna i hladna. Jovana je danima samo sjedila na pragu, grleći Milanovu sliku, nesvjesna da se oko nje već plete mreža crna i teška poput njene tuge.
Njena svekrva Radojka nikada je nije voljela. Smatrala je da Jovana nije dovoljno dobra za njenog sina, iako je Jovana rintala više od bilo kog muškarca u kući. Dok je Milan bio živ, Radojka je morala da ćuti, ali čim se zemlja na njegovom grobu slegla, svekrva je pokazala svoje pravo, ledeno lice. Radojkin mlađi sin, Marko, bio je potpuna suprotnost Milanu – ljenčuga, kockar i kafanski čovjek, kom je majka cijeli život titrala i praštala mu svaki dug.
Samo četrdeset dana nakon Milanove smrti, Radojka je u onu veliku, novu kuću dovela dva advokata. Sastavili su neke zapetljane papire, iskoristivši činjenicu da zemlja na kojoj su Jovana i Milan gradili kuću nikada nije bila pravno prevedena sa Radojkinog imena. Svekrva je sjedila za stolom, hladna kao kamen, i gurnula papire pred uplakanu Jovanu. “Slušaj ti,” rekla je Radojka oštrim glasom. “Ova kuća je na mojoj djedovini. Moj Marko nema gdje da živi. Ti ćeš ovo lijepo potpisati i prepustiti svoj dio, da se ne vučemo po sudovima.”
Jovana je gledala u te papire, u nevjerici. Nije mogla da vjeruje da neko može biti toliko surov nad svježim grobom rođenog sina. “Ali, majko,” zamucala je Jovana kroz suze. “Ovo smo Milan i ja gradili… svaku ciglu smo zajedno platili, odvajali smo djetetu od usta…” Radojka se samo podrugljivo nasmijala. “Nisi ti ništa gradila, on je radio, a ti si tu samo jela moj hljeb. Potpisuj to, ili ću te izbaciti bez ičega, sa tim djetetom u naručju!”
Slomljena od bola za mužem, Jovana nije imala snage da se bori sa aždajama. Nije željela da njeno dijete odrasta po sudnicama i gleda svađe i mržnju. Drhtavom rukom, suzama kvaseći mastilo, potpisala je sve što su tražili. Odrekla se svoje kuće, svoje muke i svog znoja. Radojka je slavodobitno zgrabila papire, a onda iz džepa izvadila jedan veliki, zarđali ključ i bacila ga na sto pred snahu.
“Evo ti,” rekla je Radojka s podsmijehom. “Ja nisam bezdušna. Daću ti onu staru kolibu na samom kraju sela, onu kod potoka. Tamo možeš da živiš sa djetetom, niko ti neće smetati.” Ta koliba bila je stara više od sto godina. Krov je bio propao, prozori razbijeni, a dvorište je zaraslo u kupine i trnje. Nalazila se na najgorem mogućem mjestu, u blatu gdje ni sunce nije probijalo kako treba. Ali Jovana je bez riječi uzela ključ, spakovala u dva kofera dječiju odjeću i Milanove slike, i zauvijek napustila svoju veliku kuću.
Cijelu tu zimu, Jovana je provela u staroj kolibi. Sama je krpila krov starim daskama, ložila mokra drva da ugrije dijete i preživljavala radeći za nadnicu kod tuđih ljudi. Za to vrijeme, Radojka i njen ljenjivac Marko baškarili su se u velikoj kući u centru sela. Radojka se hvalila komšinicama kako je “pametno riješila situaciju” i kako se “riješila one sirotice”. Nisu ni slutili da zemlja pod tom “bezvrijednom” kolibom na kraju sela krije tajnu koja će im uništiti živote i okrenuti njihovu pohlepu naopačke.
Prošla je puna godina. Jovana je preživjela najtežu zimu u svom životu. Sama je cijepala drva, krpila rupe na krovu stare kolibe i radila u nadnici kod komšija samo da njen sin ne bi bio gladan. Njene ruke, nekada nježne, sada su bile grube i ispucale od težačkog rada. Za to vrijeme, Radojka i Marko su uživali u velikoj kući koju je zidao pokojni Milan. Radojka bi, prolazeći pored Jovanine udžerice, samo okrenula glavu s podsmijehom, govoreći komšinicama kako je “svako dobio ono što zaslužuje”.
A onda, jednog proljećnog jutra, u selo su stigli nepoznati ljudi u džipovima. Bili su to geometri i državni inženjeri. Nosili su velike mape, mjerne instrumente i crvene kočiće koje su počeli da zabijaju svuda po seoskim atarima. Selom se brzinom svjetlosti proširila vijest koja je sve podigla na noge – država je konačno odobrila trasu novog, ogromnog autoputa koji će spajati dva najveća grada, a trasa prolazi tačno kroz njihovo mjesto.
Crvena linija na mapi, koja je označavala sredinu novog asfalta, išla je pravo kroz centar sela. I to tačno, u metar, preko Radojkine velike, nove kuće. Kada je to čula, Radojka je počela da slavi. Trljala je ruke i častila ispred seoske prodavnice. “Eto vidite šta ti je sreća!” hvalila se na sav glas. “Država će mi sada platiti milione za onu kućerinu! Marko i ja idemo u grad, kupićemo dva stana, a ona sirotica Jovana neka se i dalje gusi u onom blatu pored potoka.”
Ali, Radojkin trijumf bio je kratkog vijeka. Kada su stigli državni procjenitelji, sačekao ju je hladan tuš od kog su joj se odsjekle noge. Kuća koju su Milan i Jovana gradili bila je na parceli koja se i dalje vodila kao obično poljoprivredno zemljište. Radojka, iz čiste škrtosti i nemara, nikada nije platila prenamjenu zemljišta niti je kuću legalizovala do kraja. Procjenitelj je bio surov: “Žao mi je, gospođo. Po zakonu o eksproprijaciji, država vam isplaćuje samo minimalnu naknadu za poljoprivredno zemljište i nelegalni objekat. To je jedva dovoljno za jednu garsonjeru na periferiji grada.”
Kada je shvatio da od miliona nema ništa i da će kuća biti srušena bagerima za sitan novac, Marko, Radojkin ljenjivac od sina, pokazao je svoje pravo lice. Pokupio je i tu crkavicu koju im je država uplatila na račun, spakovao kofere i iste noći pobjegao, ostavivši majku samu, bez krova nad glavom i bez dinara u džepu. Radojka je ostala da sjedi na ruševinama kuće svog pokojnog sina, plačući nad svojom pohlepom, dok su mašine ravnale teren.
S druge strane, na samom rubu sela, odigravala se potpuno drugačija priča. Jovanina parcela sa starom kolibom nalazila se tačno pored mjesta gdje je država planirala glavno isključenje i petlju sa novog autoputa. To “bezvrijedno blato” odjednom je postalo najtraženiji i najskuplji komad zemlje u cijelom okrugu. Bilo je to idealno, strateško mjesto za veliku benzinsku pumpu, motel i ogroman parking za kamione.
Jednog popodneva, ispred Jovanine nakrivljene ograde zaustavila su se tri crna automobila. Iz njih su izašli strani investitori u skupim odijelima, u pratnji prevodioca. Prišli su Jovani, koja je u čudu brisala ruke o staru kecelju. Bez okolišanja, otvorili su aktovku i ponudili joj cifru od koje joj se zavrtjelo u glavi. Nudili su joj milione. Zbog te specifične lokacije, njena trošna koliba vrijedila je stotinu puta više od Radojkine vile u centru sela.
Jovana je bez razmišljanja potpisala ugovor. Tim novcem obezbijedila je svog sina za cijeli život. Kupila je prelijep, veliki stan u gradu, pokrenula sopstveni posao i zauvijek ostavila selo i loše uspomene iza sebe. Radojka, slomljena i odbačena od sina za kog je sve otela, završila je u jednoj maloj, iznajmljenoj sobici, živeći od mizerne penzije. Svaki put kada bi joj neko spomenuo Jovanu, Radojka bi briznula u plač, shvativši prekasno da Bog nikada ne žmuri kada nepravda udari na udovicu i siroče.
