Bilo je to u vrijeme kada su putevi još bili prašnjavi i makadamski, a autobusi stari, bučni i zimi ledeni. Ramo je bio vozač na najtežoj relaciji, onoj koja je povezivala zabačena sela sa velikim gradom. Njegove ruke bile su jake od motanja teškog volana, ali mu je duša bila još veća. Ramo je poznavao svakog putnika, svaku staricu koja je nosila sir na pijacu i svakog đaka. Znao je ko ima za kartu, a ko jedva sastavlja kraj sa krajem. Nije bio čovjek od puno riječi, ali je imao oči koje su vidjele tuđu muku bolje nego iko.
Svakog jutra, u pet sati, na najhladnijoj i najudaljenijoj stanici, čekao je mladi Kenan. Bio je to momak izuzetne pameti, ali iz teške sirotinje. Nosio je jedan te isti ofucani, tanki džemper, i zimi i ljeti, a u rukama je uvijek grčevito stezao hrpu debelih medicinskih knjiga. Kenanova želja da postane doktor bila je jača od svakog mraza, ali često nije imao ni za kiflu, a kamoli za autobusku kartu do grada. Stajao bi pognute glave, nadajući se da će ga kondukter zaobići.
Ramo je to vrlo brzo primijetio. Jednog ledenog jutra, kada je kondukter htio da izbaci Kenana na pola puta jer nije imao kartu, Ramo je naglo zakočio autobus. Ustao je sa svog sjedišta, prišao momku i rekao kondukteru: “Mali je sa mnom. Pusti ga na miru.” Od tog dana, uspostavljeno je prećutno pravilo. Kad bi autobus prišao Kenanovoj stanici, Ramo bi mu namignuo i otvorio zadnja vrata. Mladić bi ušao krišom, sjeo u zadnji red i odmah otvorio svoje knjige, dok bi Ramo pokrivao njegovu kartu od svoje plate.
Ali Ramo nije stao samo na tome. Kada bi stigli u grad, na onoj dugoj pauzi pred povratak, Ramo bi izvadio svoj doručak – svjež, mirisan somun prerezan napola, bogato napunjen domaćom sudžukom. Znao je da Kenan cijeli dan na fakultetu neće staviti ništa u usta. Zato bi uvijek, kao slučajno, prošao pored klupe gdje je momak učio, prelomio onaj somun na dva dijela i tutnuo mu jednu polovinu u ruke. “Uzmi, mali,” govorio bi Ramo mrzovoljno, glumeći da mu nije stalo. “Meni je ovo previše, udebljat ću se za volanom. Tvoje je da učiš i liječiš narod, a moje je da vozim.”
Prošlo je dugih četrdeset godina. Vrijeme je neumitno pregazilo i stare autobuse i Ramovu mladost. Ramo je odavno bio u penziji, zaboravljen od svih onih putnika koje je godinama sigurno dovozio kućama. Živio je sam, sa malom, mizernom penzijom koja je jedva pokrivala troškove grijanja i osnovnih namirnica. Ali ono što ga je najviše plašilo nije bila ni starost ni samoća, već činjenica da je počeo naglo da gubi vid.
Svakog jutra, svijet oko njega postajao je sve mutniji. Sjene su se stapale u jednu sivu, neprobojnu maglu. Lokalni doktor mu je rekao da boluje od teškog oblika katarakte i glaukoma, te da će bez hitne, izuzetno složene operacije očiju za mjesec dana ostati potpuno slijep. Problem je bio u tome što se ta operacija mogla uraditi samo na jednoj privatnoj, prestižnoj klinici u glavnom gradu, a njena cijena je iznosila više nego što je Ramo primio penzije za proteklih deset godina.
Očajan, preplašen mraka koji mu je prijetio, Ramo je skupio posljednju crkavicu i sjeo u autobus – onaj isti koji je nekada vozio – i zaputio se prema toj luksuznoj klinici. Nije išao da zakaže operaciju, znao je da za to nema novca. Išao je da moli za bilo kakvu jeftiniju terapiju, za neke jake kapi ili bilo šta što će mu bar još malo produžiti ono malo vida što mu je ostalo. Kada je ušao u ogromni, mermerni hol klinike, u svom starom, izlizanom kaputu, osjećao se malim i bezvrijednim.
Prišao je pultu i drhtavim glasom, gužvajući stari kačket u rukama, objasnio medicinskoj sestri svoju muku. Zamolio ju je da ga primi bilo koji doktor, makar na pet minuta. Sestra je pogledala njegov uput, pa ukucala njegovo ime u kompjuter. Odjednom, lice joj je poprimilo neobičan izraz. Podigla je slušalicu i nekoga kratko pozvala. A onda se okrenula prema Rami i rekla: “Gospodine, vas neće primiti dežurni doktor. Direktor klinike i naš glavni hirurg je tražio da vas lično vidi. Izvolite poći sa mnom.” Ramo se zaledio, misleći da je nešto strašno pogriješio, ne sluteći ko ga zapravo čeka iza tih teških, hrastovih vrata ordinacije.
Medicinska sestra je uvela starog Ramu u prostranu, luksuznu ordinaciju. Mirisala je na čistoću, skupe kolonjske vode i kožni namještaj. Ramo je nesigurno koračao, čvrsto držeći onaj svoj izgužvani kačket, plašeći se da svojim starim, blatnjavim cipelama ne isprlja blistavi pod. Za velikim stolom od mahagonija, okrenut leđima, sjedio je direktor klinike. Ramo je stao na sredinu sobe, nakašljao se i tiho počeo: “Oprostite, doktore, što vam oduzimam vrijeme. Ja sam samo penzioner, došao sam da pitam za neke kapi, nemam ja para za…”
Hirurg se polako okrenuo u svojoj stolici. Bio je to naočit muškarac u kasnim pedesetim godinama, prosijede kose, u besprijekorno čistom bijelom mantilu. Njegovo lice bilo je ozbiljno, ali su mu oči zračile nekom neobičnom, dubokom toplinom. Nije dopustio Rami da završi rečenicu. Ustao je, prišao starcu, uzeo ga pod ruku s puno poštovanja i smjestio ga u najudobniju stolicu za preglede. “Smirite se, Ramo,” rekao je hirurg blagim, umirujućim glasom. “Prvo ćemo da vidimo šta je sa tim očima, a poslije ćemo pričati o parama.”
Pregled je trajao dugo. U ordinaciji je vladala potpuna tišina, prekidana samo zujanjem modernih aparata kojima je hirurg pažljivo pregledao Ramove mutne oči. Ramo se znojio od nervoze. Znao je da je svaka minuta u ovoj klinici skupa i bio je uvjeren da će ga, čim završi pregled, obezbjeđenje izbaciti na ulicu jer ne može platiti ni taj jedan pregled. Kada su se mašine ugasile, hirurg je upalio glavno svjetlo i sjeo naspram starog vozača.
“Ramo, stanje je ozbiljno,” rekao je doktor, gledajući pravo u njega. “Imate uznapredovalu kataraktu i teški oblik glaukoma na oba oka. Ako ne reagujemo odmah, za manje od mjesec dana bićete potpuno i nepovratno slijepi. Operacija je neophodna. Zato sam odlučio da vas operišem lično ja, i to sutra ujutro u osam sati.”
Ramo je preblijedio. Ruke su mu se zatresle, a iz mutnih očiju krenule su suze očaja. Zgrabio je svoj kačket i pokušao da ustane. “Doktore, sine moj dobri,” zajecao je starac, “hvala ti na trudu, ali ja to ne mogu. Moja penzija je sirotinjska. Nemam krave da prodam, nemam djece da mi pomognu. Ja te pare ne mogu skupiti ni za tri života. Pusti me da idem kući, pa neka oslijepim, takva mi je nafaka.”
Hirurg je brzo ustao i nježno pritisnuo Ramina ramena, vraćajući ga u stolicu. “Ramo, niko vam nije tražio novac,” rekao je doktor tiho, dok mu je glas odjednom počeo drhtati. “Vaša operacija za sutra ujutro je već u potpunosti plaćena. Svi troškovi, najbolja soba, njega poslije operacije i najskuplja sočiva. Sve je sređeno.” Ramo je zbunjeno treptao. “Plaćeno? Ko je platio, doktore? Ja nemam nikog svog na ovom dunjaluku.”
Umjesto odgovora, hirurg se okrenuo i prišao svom radnom stolu. Otvorio je jednu papirnu kesu koju je tu ostavio prije nego što je Ramo ušao. Iz nje je izvadio svjež, još uvijek topao somun iz pekare, bogato napunjen domaćom sudžukom. Prišao je starcu, stao pred njega i svojim ljekarskim, preciznim rukama prepolovio taj somun tačno na dva jednaka dijela. Ramo je gledao u taj hljeb, a kroz onu sivu maglu u očima, počela je da se probija slika iz prošlosti. Slika ledenog jutra i promrzlog momka u starom džemperu.
“Ovo je moja polovina, Ramo,” rekao je hirurg, a suze su mu nezaustavljivo potekle niz lice, kvaseći bijeli mantil. “Ja sam Kenan. Onaj siromašni student kog si godinama besplatno vozio i hranio iz svojih ruku kad niko drugi nije htio ni da me pogleda. Ti si mi onomad rekao da je moje da učim i liječim narod, a tvoje da voziš. E pa, Ramo moj… ti si mene sigurno dovezao do mog cilja. Sad je red da ja tebi vratim vid.” Stari Ramo je ispustio kačket iz ruku. Zgrabio je onu polovinu somuna i briznuo u plač, grleći svog doktora, svog Kenana, shvativši da ni jedan komad hljeba dat od srca, nikada, ni na jednom svijetu, ne može propasti.
