Senad i Mirza bili su više od prijatelja. U njihovoj mahali zvali su ih “dva tijela, a jedna duša”. Odrasli su dijeleći istu klupu u školi, isti komad hljeba na odmoru i iste snove o budućnosti. Senad je bio miran, pošten i vrijedan momak. Nakon očeve smrti, preuzeo je brigu o staroj, bolesnoj majci i porodičnoj kući koju je njegov otac svojim žuljevitim rukama zidao ciglu po ciglu. Mirza je, s druge strane, bio šarmantan, glasan i uvijek u potrazi za brzom zaradom. Volio je lagodan život, skupa auta i kafiće, ali Senad mu nikada nije sudio. Za njega je Mirza bio brat kojeg nikada nije imao.
Međutim, Mirzina želja za brzim novcem odvela ga je na mračnu stranu. Počeo je da kocka. U početku su to bili sitni ulozi, sportske kladionice i partije karata s lokalnim društvom. Ali, kako to obično biva, đavo je brzo došao po svoje. Mirza je počeo gubiti ogromne svote, zadužujući se kod opasnih ljudi s ulice. Njegov osmijeh je nestao, počeo je da se okreće preko ramena dok hoda, a telefon mu je zvonio usred noći. Senad je primijetio da s njegovim prijateljem nešto nije u redu, ali je Mirza uvijek odmahivao rukom, govoreći da je to “samo mala kriza u poslu”.
Sve dok jedne kišne novembarske noći neko nije snažno zalupao na Senadova vrata. Kada je otvorio, pred njim je stajao Mirza. Bio je blijed kao krpa, lica prekrivenog modricama, poderane jakne i prestrašenog pogleda. Srušio se Senadu u naručje, plačući kao malo dijete. “Senade, brate moj, ubiće me!” jecao je Mirza, drhteći od hladnoće i straha. “Dugujem veliki novac. Ljudi kojima dugujem ne praštaju. Ako im do petka ne donesem pedeset hiljada maraka, gotov sam. Nemam više nikoga na ovom svijetu osim tebe.”
Senad je osjetio kako mu se krv ledi u žilama. Pedeset hiljada maraka bio je novac koji on, sa svojom radničkom platom, nije mogao zaraditi ni za deset godina. Nije imao ušteđevinu, nije imao bogate rođake. Imao je samo onu staru, porodičnu kuću i bolesnu majku u njoj. “Kako si to sebi uradio, Mirza?” pitao je Senad, držeći se za glavu. “Ja te pare nemam, znaš i sam.” Mirza je pao na koljena pred njim. “Znam, brate. Ali imaš kuću. Stavi je pod hipoteku, digni kredit. Ja prodajem svoj lokal sljedeći mjesec, vraćam ti svaku marku, kunem ti se majčinim mezarom! Spasi mi život, molim te!”
Senadova majka, stara Fatima, stajala je na vratima sobe i sve slušala. Kada je Mirza otišao, prišla je sinu i stavila mu ruku na rame. “Senade, sine,” rekla je tiho, “prijateljstvo je svetinja, ali krov nad glavom je život. Tvoj otac je krv pljuvao da nam ovu ciglu ostavi. Ako to staviš na kocku, stavićeš i mene i sebe na ulicu. Čuvaj se ljudi koji se kunu kad gori pod nogama.” Ali Senadovo srce je bilo previše čisto i naivno. Nije mogao zamisliti da pusti “brata” da strada. “Ne brini, majko,” tješio ju je. “Mirza je naša krv. Vratiće on to, ne bi me prevario ni za šta na svijetu.”
Već sutradan, Senad je otišao u banku. Stavio je jedinu imovinu koju je imao pod hipoteku. Potpisao je papire koji su mu zapečatili sudbinu. Kada je donio novac Mirzi, ovaj ga je grlio, ljubio mu ruke i plakao, ponavljajući da mu je Senad “spasio život” i da će on od sada “živjeti samo da taj dug vrati”. Senad je otišao kući s osjećajem olakšanja, vjerujući da je uradio najveće ljudsko djelo. Vjerovao je u onu staru izreku da dobrota uvijek pobjeđuje.
Mjesec dana je prošlo. Stigla je prva rata kredita, teška kao olovo. Senad je okrenuo Mirzin broj, da ga podsjeti na dogovor. Ženski glas sa automata mu je hladno saopštio da “birani broj više nije u funkciji”. Senad se nasmijao, misleći da je greška u mreži. Obukao je jaknu i otišao do Mirzinog lokala u centru grada. Tamo ga je dočekao šok. Na izlogu je stajao veliki natpis “U pripremi”, a unutra su bili neki nepoznati majstori. “Gdje je Mirza?” pitao je Senad, osjećajući kako mu srce ubrzano kuca. Novi vlasnik ga je pogledao u čudu: “Mirza? On mi je ovo prodao ispod cijene još prije tri sedmice. Čuo sam da je spakovao kofere i iste noći pobjegao negdje u Njemačku.”
Svijet se srušio na Senadova ramena. Noge su mu se odsjekle. Izdaja je pekla jače od vatre. Mirza nije prodao lokal da bi vratio dug Senadu – on ga je prodao da bi imao novac za bijeg u inostranstvo, ostavljajući svog najboljeg prijatelja i njegovu staru majku da plate cijenu njegove slobode. Mjeseci koji su uslijedili bili su pakao. Senad nije mogao plaćati ogromne rate. Banka je ubrzo aktivirala hipoteku. Jednog hladnog jutra, izvršitelji su zakucali na vrata. Senad i njegova bolesna majka izbačeni su na ulicu sa samo dva kofera starih stvari. Stara Fatima to nije mogla da preživi. Od tuge i stresa, njeno srce je prepuklo samo nekoliko mjeseci kasnije, u jednoj vlažnoj, iznajmljenoj sobi na kraju grada. Senad je ostao potpuno sam, bez kuće, bez majke i bez jedinog prijatelja. Ali iz te neopisive tuge, u njemu se rodio inat tvrđi od čelika.
Gubitak majke i porodične kuće slomio bi svakog čovjeka, ali Senad je svoju tugu pretvorio u pogonsko gorivo. Na majčinom mezaru se zarekao da ga sirotinja i nepravda više nikada neće baciti na koljena. Počeo je od nule, radeći najteže fizičke poslove na gradilištima. Nosio je džakove cementa, kopao kanale po kiši i suncu, rintao po šesnaest sati dnevno. Dok su drugi radnici poslije smjene išli u kafanu da popiju dnevnicu, Senad je svaki dinar ostavljao sa strane. Učio je zanat, posmatrao kako sistem funkcioniše i polako okupljao oko sebe poštene ljude.
Godine su prolazile. Senadova radna etika i poštenje brzo su se pročuli. Od male grupe majstora, napravio je svoju prvu građevinsku firmu. Poslovi su počeli da se nižu, od malih zgrada do velikih stambenih kompleksa. Petnaest godina kasnije, Senad je bio jedan od najbogatijih i najuglednijih investitora u državi. Prvo što je uradio kada je došao do velikog novca, bilo je da otkupi svoju staru, očevu kuću od banke i renovira je u spomen na majku. Iako je vozio skupocjen auto i imao kancelariju u staklu, nikada nije zaboravio miris maltera. Svako jutro je obilazio svoja gradilišta, poštujući svakog radnika koji je kod njega zarađivao hljeb.
Za to vrijeme, Mirzin život u inostranstvu pretvorio se u pravi pakao. Novac koji je dobio od prodaje lokala brzo je ispario za kockarskim stolovima u Njemačkoj. Pokušavao je da se izvuče novim prevarama, ali tamo zakoni nisu opraštali. Upadao je iz duga u dug, gubio poslove, a na kraju i zdravlje. Kada su ga zbog ilegalnog boravka i dugova deportovali nazad u Bosnu, vratio se kao sjenka od čovjeka. Star, pogrbljen, propalih zuba i praznih džepova, Mirza više nije imao nikoga. Ljudi iz mahale su ga pljuvali na ulici sjećajući se onoga što je uradio Senadu.
Jednog hladnog, novembarskog jutra, pred kapijom Senadovog najvećeg gradilišta okupila se grupa očajnih ljudi. Bili su to nadničari, propali radnici koji su svako jutro stajali u blatu, nadajući se da će ih poslovođa prozvati da nose šut i čiste beton za mizernu dnevnicu. Među njima, u iscijepanoj radničkoj jakni koja je propuštala vjetar, sa starom vunenom kapom navučenom preko očiju, stajao je Mirza. Tresao se od hladnoće, moleći Boga u sebi samo za taj jedan dan posla, da bi uveče mogao kupiti pola hljeba i najjeftiniju paštetu.
Senad se tog jutra dovezao na gradilište u svom crnom džipu. Izašao je u savršeno skrojenom kaputu, stavio zaštitni šljem i prišao poslovođi da pregleda planove. “Šefe, imamo tu neku sirotinju pred kapijom, traže posao na dnevnicu. Fali nam ljudi za onaj iskop na trećem sektoru, pa sam mislio da ubacim par njih da čiste blato,” rekao je poslovođa. Senad je klimnuo glavom. “Uvedi ih. Neka ljudi zarade koru hljeba, zima ide,” odgovorio je mirno, okrećući se prema grupi nadničara koja je pognutih glava ulazila na gradilište.
Senadov pogled je preletio preko njihovih umornih lica. Zastao je na jednom čovjeku koji je gledao u zemlju, lomeći prljave prste. Iako su ga godine, alkohol i propast uništili, Senad bi te crte lica prepoznao među hiljadu ljudi. Srce mu je preskočilo. Krv mu je udarila u glavu. Pred njim je, u blatu njegovog gradilišta, stajao čovjek koji ga je poslao na ulicu i otjerao njegovu majku u grob. “Ti,” rekao je Senad dubokim, ledenim glasom, pokazujući prstom. “Podigni glavu.”
Mirza se polako uspravio. Kada je ugledao čovjeka u skupom kaputu, ispod žutog šljema, zjenice su mu se raširile od neopisivog užasa. Prepoznao je Senada. Prepoznao je oči brata kojeg je izdao. Svijet se oko Mirze u sekundi srušio. Koljena su mu klecnula, i on se, pred svim radnicima i poslovođama, srušio u ono hladno, građevinsko blato. “Senade… brate,” prokrkljao je kroz suze, pokrivši lice prljavim šakama, gušeći se u jecajima srama koji su parali nebo. Očekivao je da će ga Senad šutnuti, da će mu pljunuti u lice, da će pozvati obezbjeđenje da ga prebiju do smrti. Znao je da je to zaslužio.
Ali Senad nije uradio ništa od toga. Njegova osveta je bila mnogo surovija od svakog udarca. Gledao je u tu jadnu, slomljenu priliku na zemlji, bez trunke bijesa, samo sa potpunim, apsolutnim prezirom. Okrenuo se prema poslovođi. “Ovom čovjeku dajte lopatu i najtežu smjenu u kanalu,” rekao je Senad hladno, tako da svi čuju. “Neka rinta od zore do mraka. Plaćaćete ga pošteno, svako veče na ruke. Neka zaradi svoj hljeb.” Zatim je pogledao Mirzu u blatu. “Ne zovem policiju jer si ti sebi već presudio. Radit ćeš na mom gradilištu do kraja života, i svaki put kad podigneš glavu, gledat ćeš u imperiju čovjeka kom si ukrao kuću.” Okrenuo se i otišao, ostavljajući Mirzu da plače u blatu, pod teretom karme koja je bila teža od svakog betona.
