Dedo Salih bio je poznat u cijeloj čaršiji, ali ne po dobru kako je zaslužio, već po priči koja ga je pratila godinama – da je najveća škrtica u gradu. Iako je cijeli radni vijek proveo u jakoj državnoj fabrici i imao pristojnu penziju, hodao je u istom, izblijedjelom sivom kaputu i starim cipelama koje je lokalni obućar krpio bar pet puta. Njegova kuća na kraju mahale bila je skromna, sa starom drvenom ogradom i krovom koji je vapio za popravkom. Ljudi su ga gledali s podozrenjem, pitajući se gdje taj starac krije tolike pare.
Njegova kćerka Selma bila je njegova čista suprotnost. Udala se u drugi grad, voljela je lagodan život, markiranu odjeću i skupe restorane. Svaki put kad bi došla u posjetu ocu, osjećala je stid zbog njegovog izgleda. Nije mogla da shvati zašto njen otac živi kao prosjak, a ima primanja. Često bi mu povišenim tonom prebacivala: “Babo, sramota me je proći čaršijom s tobom! Izgledaš kao da nemaš za komad hljeba. Zašto ne kupiš novo odijelo? Zašto ne popraviš ovu kuću, meni ni drugarice ne žele doći na kafu u ovu udžericu!”
Salih bi na njene teške riječi samo blago uzdahnuo, pomilovao svoju sijedu bradu i tiho rekao: “Kćeri moja, nije bogatstvo u novom odijelu koje će ionako moljci pojesti. Pare su samo papir, prolazna stvar na ovom dunjaluku, a obraz i duša su ono s čim pred Boga izlazimo.” Selma bi samo prevrnula očima, uvjerena da njen otac krije stotine hiljada maraka u nekoj staroj slamarici, ali da je previše tvrdičav da ih podijeli sa svojim rođenim djetetom koje je željelo novi auto i ljetovanje na moru.
Priče po mahali su bile još surovije. Komšije su uz jutarnju kafu ogovarale Saliha, govoreći da na parama spava, da je stisnuo ruku i da ni marku ne bi dao ni da neko umire pred njim. Salih je to sve dobro znao. Čuo je šaputanja iza leđa dok bi išao prema džamiji, vidio je podsmijeh u očima nekih ljudi kad bi kupovao samo pola hljeba i litar mlijeka, ali nikada nikome nije odgovorio ružnom riječju. Išao je svojim putem, tih i neprimjetan, noseći svoju ogromnu tajnu duboko u grudima.
Stigao je i Ramazan, sveti mjesec milosti, posta i oprosta. Čaršija je zamirisala na prženi puter, somune i slatke zaljeve od baklava. U to vrijeme, Salih bi svakog popodneva, pred sami iftar, oblačio onaj svoj stari, zakrpljeni kaput i polako obilazio lokalne pekare i granape (male prodavnice). Zadržavao bi se kratko, šapnuo par riječi s vlasnicima radnji, gurnuo im neku kovertu u ruke i brzo izlazio pognute glave, trudeći se da ga niko od komšija ne primijeti.
A onda, tačno na polovini Ramazana, dedo Salih je tiho i nečujno preselio na ahiret. Našli su ga u njegovoj staroj sobi, spavao je vječnim snom sa Kuranom na prsima i blagim, nezemaljskim osmijehom na usnama. Umro je u miru, čist i spokojan. Vijest se brzo proširila čaršijom. Svi su izrazili žaljenje, ali su se, onako ljudski i grešno, odmah iza zatvorenih vrata počeli pitati šta će sada biti sa onim “silnim bogatstvom” koje je starac decenijama skupljao.
Dženaza je obavljena tiho, na starom mezarju iznad grada. Selma je plakala. Bilo joj je žao oca, ali duboko u njoj kuhala je i mješavina ljutnje i znatiželje. Nakon što su se komšije i rodbina razišli sa žalosti, ona je ostala sama u onoj hladnoj, sirotinjskoj kući. Tišina joj je parala uši. Gledala je u te ispucale zidove i stari namještaj, osjećajući kako u njoj raste ona surova, materijalna glad. Došlo je vrijeme da konačno pronađe ono zbog čega se njen otac cijeli život odricao i sramotio je pred ljudima.
Zaključala je ulazna vrata i počela da grozničavo pretresa kuću. Podizala je stare tepihe, vadila iznošenu odjeću iz drvenog ormara, prevrtala jastuke, pa je čak i nožem rasparala stari madrac na kojem je Salih godinama spavao. Ali nigdje nije bilo ni jedne jedine marke. Razočarana, ljuta i zadihana, na samom dnu starog sećara, ispod hrpe požutjelih novina, napipala je malu limenu kutiju. Ruke su joj zadrhtale. Mislila je da je to to – zlatnici, devize, ušteđevina! Naglo je otvorila poklopac, ali unutra nije bilo bogatstva. Bila je samo jedna stara, masna sveska sa tvrdim koricama na kojoj je krupnim slovima pisalo: “VERESIJA”.
Selma je sjedjela na podu očeve sobe, prevrćući onu staru, masnu svesku u rukama. Očekivala je spisak ljudi koji su njenom ocu dugovali stotine hiljada maraka, ili mapu gdje je zakopao zlato. Ali, kada je otvorila prve stranice, dočekao ju je šok. Unutra su bila ispisana imena najsiromašnijih porodica u mahali – samohrane majke Emine, starog, slijepog komšije Hasana i jetima (siročadi) iz donje ulice. Pored svakog imena stajali su datumi i precizno ispisani iznosi za osnovne namirnice: hljeb, mlijeko, brašno i ulje.
Krv joj je udarila u glavu. “Znala sam!” prosiktala je Selma, bacivši svesku na pod. “Ne samo da je bio škrtica prema meni, nego je još uzimao hranu na veresiju u lokalnom granapu (prodavnici), sramoteći nas pred cijelim gradom, dok je penziju ko zna gdje sakrio!” Obuzela ju je neopisiva ljutnja. Odlučila je da odmah ode do starog trgovca Muje, da mu plati te “sramotne očeve dugove” i da jednom zauvijek završi sa tom mizerijom koja joj je kaljala ugled.
Zgrabila je svesku, obukla svoj skupi kaput i ljutito zalupila vratima stare kuće. Brzim koracima je prošla kroz uske uličice mahale. Ljudi su je gledali sa sažaljenjem, misleći da tuguje, ne znajući kakav bijes ključa u njoj. Ušla je u Mujin mali granap koji je mirisao na svježe mljevenu kafu i sapun. Trgovac Mujo, stari čovjek dobrih očiju, slagao je robu na police. Kada je vidio Selmu, blago se nasmiješio i izrazio joj saučešće zbog očeve smrti.
Selma nije ni trepnula. Prišla je pultu, izvukla onu masnu svesku i tresnula je o drvenu tezgu. “Mujo,” rekla je oštro, oholim glasom. “Našla sam ovo u očevim stvarima. Ne želim da moje ime i ime moje porodice razvlačite po čaršiji zbog nekih sitnih dugova za hljeb. Reci mi koliko ti je moj otac ostao dužan za ovu veresiju, da ti to odmah platim i da završimo s tim!”
Stari Mujo je pogledao svesku, pa Selmu. Njegov blagi osmijeh je nestao, a oči su mu se u sekundi napunile suzama. Drhtavom rukom je dotakao stare, ishabane korice. “Kćeri moja,” počeo je Mujo tihim, drhtavim glasom, jedva zadržavajući jecaj. “Tvoj otac meni nije ostao dužan ni jedne jedine marke. Nikada. Salih u životu nije uzeo ni žvaku na dug.” Selma ga je zbunjeno pogledala, osjećajući kako joj se knedla skuplja u grlu. “Pa šta je onda ovo?!” upitala je, pokazujući na spisak sirotinje.
Mujo je obrisao suzu krajem svoje radne kecelje. “Ovo je Salihova duša, Selma. Tvoj babo bi svakog mjeseca, čim primi penziju, dolazio ovdje. I svake godine, pred Ramazan, donio bi mi sve što ima. Govorio bi mi: ‘Mujo, otvori onu svoju teku veresije. Vidi koliko je dužna Emina za djecu, koliko je dužan slijepi Hasan, koliko jetimi…’ Tvoj otac je do posljednjeg dinara plaćao tuđe dugove za hranu. A meni je strogo zabranio da ikome kažem. Govorio je: ‘Neka ne zna ljevica šta daje desnica, da se sirotinja ne stidi kad me sretne na ulici’.”
“Tvoj otac je, Selma, nosio onaj zakrpljeni kaput i bušne cipele, da bi tuđa djeca mogla jesti svjež somun,” nastavio je Mujo, dok su mu suze slobodno tekle niz lice. “Pola mahale je jelo iz njegove ruke, a da to nikada nisu znali. Vi ste ga zvali škrticom, a on je bio najveći bogataš kog je ova čaršija ikada vidjela.” Riječi starog trgovca odzvanjale su malom radnjom kao udarci čekića. Selmi su se odsjekle noge. Slika njenog oca, u onom starom, izlizanom sivom kaputu, kako pognute glave trpi njene uvrede i podsmijeh cijelog grada, bljesnula joj je pred očima.
Nije mogla da izdrži tu težinu. Srušila se na koljena tu, na hladne pločice starog granapa. Zgrabila je onu masnu, prljavu svesku, prislonila je na grudi i počela da jeca iz dubine duše. Vrištala je od srama i bola, kajući se za svaku ružnu riječ, za svaku suzu koju je natjerala u očeve oči tražeći mu pare za haljine. Kada se istina pročula po mahali, cijeli grad je zanijemio od stida. Ljudi su plakali na ulicama. Selma nikada nije prodala očevu kuću. Zadržala je njegov stari kaput, a svakog Ramazana, krišom i u tišini, nastavljala je očevu tradiciju, plaćajući veresiju sirotinji i čuvajući obraz najpoštenijeg čovjeka kog je čaršija ikada imala.
