Ljubica je bila oličenje one prave, balkanske majke mučenice. Cijeli svoj život provela je radeći duple smjene u tekstilnoj fabrici, udišući prašinu i pamuk, samo da njena djeca, Marko i Jelena, ne bi oskudijevala ni u čemu. Muž joj je rano preminuo, pa je teret podizanja porodice pao isključivo na njena nejaka pleća. Odrekla se novih cipela, frizera i odmora. Njen jedini ponos i najveći kapital u životu bio je taj trosobni, prostrani stan u samom centru grada, koji su ona i pokojni muž jedva uspjeli da otkupe. Stan je bio njen dvorac, pun uspomena, uokvirenih slika i heklanih miljea.
Godine su proletjele, a žrtva se, bar je tako mislila, isplatila. Marko je završio ekonomiju i postao nekakav menadžer u stranoj firmi, a Jelena se bogato udala i preselila u luksuzno naselje na periferiji. Bili su to, kako je selo i grad pričalo, “uspješni ljudi”. Međutim, sa tim njihovim uspjehom došla je i neka čudna hladnoća. Ljubicu su zvali sve rjeđe. Nisu više dolazili na njene čuvene nedjeljne ručkove, pravdajući se obavezama, djecom, stresom i manjkom vremena. Njen prostrani stan odjednom je postao tih, ispunjen samo ekom njenih sporih koraka i otkucajima starog zidnog sata.
Kada je Ljubica zagazila u kasne sedamdesete, zdravlje je polako počelo da je izdaje. Koljena su je boljela, teško se penjala uz stepenice, a pritisak je počeo da varira. Tada se desilo nešto čudno – Marko i Jelena su odjednom počeli češće da dolaze. Ispočetka, Ljubica je mislila da ih je savjest konačno proradila. Donosili su joj voće, sjedili u dnevnom boravku, ali su njihovi pogledi stalno lutali po zidovima, visokim plafonima i hrastovom parketu njenog stana u centru, čija je vrijednost na tržištu nekretnina dostigla vrtoglave cifre.
Jedne nedjelje, Marko je sjeo preko puta nje, uhvatio je za ruke i duboko uzdahnuo, glumeći ogromnu zabrinutost. “Majko, mi više ne možemo da gledamo kako se ti ovdje sama mučiš,” počeo je slatkorječivo. “Jelena i ja radimo po cijeli dan, ne možemo stalno da budemo tu ako ti pozli. Našli smo jedno predivno mjesto za tebe. To je kao hotel, majko! Imaš ljekare 24 sata, svoje društvo, organizovane šetnje… Tvoje je samo da uživaš, zaslužila si to poslije svega.”
Ljubici su se oči napunile suzama. Nije željela da ide iz svoje kuće, iz svojih uspomena. “Ali, djeco,” zamucala je, “meni je ovdje dobro. Znam ja svaku pločicu… Neću ja vama biti na teretu.” Jelena je odmah priskočila, gladeći je po kosi. “Ne budi tvrdoglava, mama. To je za tvoje dobro. Mi ćemo dolaziti svaki vikend, donosićemo ti tvoje omiljene kolače, vodićemo te kod nas za praznike. Hajde, potpiši samo ove papire za saglasnost, da te bolnica tamo primi i da Marko može da preuzme plaćanje nekih računa umjesto tebe.”
Slijepo vjerujući svojoj djeci, stara majka je drhtavom rukom potpisala sve što su joj stavili na sto. Već sutradan, spakovali su njen život u jedan jedini stari, platneni kofer. Kada je zaključala vrata svog stana, srce joj se pocijepalo nadvoje. Vožnja je bila tiha. Ali kada su stigli na odredište, Ljubica je shvatila da su Markove priče o “luksuznom hotelu” bile obična šarena laža. Smjestili su je u najjeftiniji, oronuli državni dom za stare na samom rubu grada. Soba je bila siva, hladna, a cimerka je bila nepokretna starica koja je samo tiho jecala.
“Majko, ovo je samo privremeno, dok ne nađemo mjesto u onom boljem,” slagao je Marko, izbjegavajući njen pogled, dok su na brzinu ostavljali njen kofer i trčali ka izlazu, obećavajući da se vide u nedjelju. Ali ta nedjelja nikada nije došla. Prošao je mjesec, pa dva, pa pola godine. Ljubičin stari mobilni telefon je ćutao. Kada bi ih ona uspjela dobiti, uvijek su bili u nekoj “strašnoj žurbi” ili na “važnom sastanku”. Starica je sjedila pored mutnog prozora doma, gledajući u prazno. Nije plakala. Umjesto suza, u njenim starim, umornim grudima počela je da se rađa jedna sasvim nova emocija – hladno, surovo buđenje i spoznaja da je izbačena na deponiju samo zbog kvadrata.
Za to vrijeme, Marko i Jelena su trljali ruke. Bili su uvjereni da su preko onih “papira” dobili puno pravo da raspolažu njenom imovinom. Angažovali su najskuplju agenciju za nekretnine, angažovali čistačice da izbace majčine stare stvari i pronašli prebogate kupce iz inostranstva koji su bili spremni da plate u kešu. Tog petka, nasmijani od uva do uva, Marko i Jelena su stigli ispred zgrade sa kupcima i agentom, zveckajući ključevima majčinog stana, nesvjesni da se unutra krije šok koji će im uništiti živote.
Marko i Jelena su stigli ispred majčine zgrade u savršenom raspoloženju. Sa njima je bio agent za nekretnine i bračni par iz inostranstva, spremni da odmah potpišu predugovor za luksuzni stan u centru. “Evo nas, gospodo,” hvalio se Marko dok su izlazili iz lifta na trećem spratu. “Stan je prazan, spreman za renoviranje. Ima savršen pogled i salonske plafone. Ovdje je živjela naša stara majka, ali smo je prebacili u jedan divan, privatni sanatorijum da ima punu njegu.” Jelena se lažno i tužno nasmiješila, glumeći brižnu kćerku.
Marko je samouvjereno izvadio svežanj ključeva, prišao teškim hrastovim vratima i gurnuo ključ u bravu. Pokušao je da okrene, ali ključ je zapeo. “Malo je stara brava,” nasmijao se nervozno pred kupcima. Izvadio je ključ, probao drugi, pa treći. Ništa. Pokušao je na silu, gurajući vrata ramenom, ali brava je bila potpuno drugačija. Jelena je prišla, otela mu ključeve i probala ona. “Šta si ovo uradio, jesi li ponio pogrešne ključeve od kuće?!” prosiktala je kroz zube, dok su se kupci u tišini zgledali, osjećajući nelagodu.
U tom trenutku, začuo se zvuk otključavanja sa unutrašnje strane. Vrata su se polako otvorila. Pred šokiranim Markom i Jelenom stajao je nepoznat, mlađi muškarac u trenerci, držeći u naručju malu djevojčicu. Iza njega se nazirao potpuno nov, moderno sređen hodnik, bez ijednog jedinog majčinog starog miljea ili slike. Marko je preblijedio. “Ko ste vi?! Šta radite u stanu moje majke?!” zagrmio je, unoseći se nepoznatom čovjeku u lice. “Zvaću policiju, ovo je provala!”
Mladić ga je pogledao s potpunim mirom, blago povukavši dijete unazad. “Gospodine, smirite se ili ću ja zvati policiju,” odgovorio je pristojno. “Kakve majke? Ovo je naš stan. Moja supruga i ja smo ga legalno kupili prije tri mjeseca, renovirali i uselili se. Imamo sve čiste papire i vlasnički list na naše ime.” Agent za nekretnine i kupci su istog trena napravili korak unazad. Marko i Jelena su stajali kao ukopani, otvorenih usta, ne shvatajući šta se dešava.
Tada se ponovo začuo zvuk lifta. Vrata su se otvorila, a iz lifta je izašao gospodin Jovanović, stari i ugledni advokat, dugogodišnji komšija i prijatelj njihove majke Ljubice. U ruci je držao elegantnu, kožnu fasciklu. Prišao je zaprepaštenoj djeci, ne skidajući onaj svoj strogi, profesionalni pogled. “Dobar dan, Marko. Dobar dan, Jelena,” rekao je mirno. “Vidim da ste konačno našli vremena da obiđete stan. Samo, zakasnili ste.”
“Jovanoviću, šta je ovo?! Kakva je ovo prevara?!” vrisnula je Jelena, drhteći od bijesa. Advokat je otvorio fasciklu i izvukao jedan papir sa crvenim pečatom. “Nema prevare, Jelena. Oni papiri koje ste na prevaru poturili majci prije pola godine bili su samo saglasnost za liječenje, a ne punomoć za stan, kako ste vi mislili. Ljubica nije bila senilna. Shvatila je vaš plan istog dana kada ste je ostavili u onom memljivom, državnom domu da istrune. Zato je, uz moju pomoć, potpisala meni specijalnu punomoć.”
Advokat je iz fascikle izvukao jedno zatvoreno, bijelo pismo i pružio ga Marku. “Vaša majka je prodala ovaj stan. Sve do posljednjeg dinara. Ja sam joj to lično završio. Ostavila vam je ovo da pročitate.” Marko je drhtavim rukama pocijepao kovertu. Prepoznao je majčin uredni, učiteljski rukopis: “Draga moja djeco. Mislili ste da sam stara i glupa. Mislili ste da možete prodati majku za malo betona i kvadrata u centru. Cijeli život sam rintala za vas, a vi niste imali vremena ni jedan telefonski poziv da mi uputite dok sam šest mjeseci gledala u sivi zid onog sirotišta u koje ste me bacili.”
Markove ruke su se tresle, a Jelena je prekrila lice rukama dok je on jedva čujno čitao posljednje redove: “Ja sam svoje uspomene prodala, da bih sebi kupila dostojanstvo. Novcem od stana uplatila sam sebi doživotni boravak u najluksuznijem privatnom apartmanu za stare, sa baštom, ljekarima i toplim obrocima. Konačno živim onako kako sam zaslužila, a ne onako kako ste mi vi namijenili. Ključeve koje držite u rukama slobodno bacite, jer oni više ne otvaraju nijedna vrata. Ni od mog stana, ni od mog srca. Ne tražite me.” Posramljeni do srži, pred kupcima, advokatom i novim vlasnicima, Marko i Jelena su ćutke, oborenih glava, napustili zgradu, shvativši da im je pohlepa uzela i bogatstvo i majku.
