Bila je to jedna od onih surovih, balkanskih zima kada minus ledi dah u grudima, a ulice u staroj mahali postanu okovane debelim, neprobojnim ledom. Nana Fatima, starica u osamdesetim godinama, koračala je polako, pognuta do zemlje. Njen debeli, crni pleteni šal bio je omotan oko lica, ostavljajući samo umorne, suzne oči na udaru vjetra. Tog jutra je podigla svoju mizernu penziju, platila račune, a ono malo crkavice što je ostalo, potrošila je u lokalnom granapu na osnovne namirnice. Živjela je sama, u staroj čatmari na vrhu strmog sokaka, oslanjajući se samo na svoj stari, drveni štap.
U rukama je nosila dvije tanke, plastične kese. U jednoj je bilo malo brašna i flaša ulja, a u drugoj nekoliko kilograma krompira. Za nju je taj teret bio težak kao tuč. Ruke u tankim, vunenim rukavicama su joj se tresle, a svaki korak po zaleđenoj kaldrmi bio je borba za goli opstanak. Dok je pokušavala da pređe preko najoštrijeg dijela ulice, tamo gdje se led presijavao pod zimskim suncem, njen štap je iznenada proklizao. Fatima je izgubila ravnotežu.
Teški pad odjeknuo je hladnom ulicom. Starica je udarila koljenima o zaleđeni asfalt, ispuštajući kese iz ruku. Tanka plastika je odmah pukla. Bijelo brašno se rasulo po prljavom snijegu, a smrznuti krompiri su se otkotrljali niz ulicu, pravo pod noge prolaznicima. Fatima je ostala da kleči na ledu, nesposobna da se sama podigne. Bol joj je sijevao kroz stare kosti, ali bol u duši bio je mnogo gori. Gledala je u rasuto brašno, svoju jedinu hranu za tu sedmicu, i suze su joj nezadrživo potekle niz izborano lice.
Ljudi su prolazili. Grad je bio pun onih koji su žurili u svoje tople domove i kancelarije. Neki su je samo na brzinu pogledali i nastavili dalje, praveći se da ne vide staricu u nevolji. Jedan čovjek u skupom kaputu je čak i preskočio njene rasute krompire, nervozno mrmljajući kako ljudi ne paze kuda hodaju i kako mu smeta na putu. Niko nije zastao. Niko joj nije pružio ruku. Fatima je, drhteći od hladnoće i poniženja, počela golim, smrznutim rukama da skuplja onaj prljavi krompir sa leda, osjećajući se potpuno napušteno od cijelog svijeta.
A onda se ulicom prolomio snažan zvuk. Stari, crni automobil sa preglasnim motorom i zatamnjenim staklima, uz škripu guma i lomljenje leda, naglo se zaustavio tačno ispred nje. Auto je stao tako da je poprijeko blokirao cijelu traku. Vozači iza njega su odmah počeli da trube, nervozni zbog zastoja. Vrata automobila su se otvorila, a iz njega je izašao Kenan – lokalni momak kojeg je cijela mahala znala. Bio je krupan, u tankoj kožnoj jakni, sa istetoviranim vratom i rukama. Bio je onaj tip od kojeg su pošteni ljudi na ulici obično sklanjali pogled.
Međutim, Kenan nije ni pogledao automobile koji su mu trubili. Njegov oštar pogled bio je prikovan za staricu u snijegu. Napravio je dva duga koraka, okrenuo se prema koloni vozila iza sebe i zagrmio onim svojim dubokim, uličnim glasom: “Tišina tamo! Trubi li još neko, iščupaću mu volan, jeste li me čuli?!” Sirene su u sekundi utihnule. Zatim se Kenan sagnuo, a njegov grubi izraz lica se odjednom promijenio u najmekši, najtopliji ljudski pogled.
Nježno je uhvatio nanu Fatimu ispod pazuha i polako je podigao sa leda, pazeći da je ne povrijedi. Kada je vidio kako se starica trese od zime i šoka, Kenan je bez razmišljanja skinuo svoju kožnu jaknu i ogrnuo je preko njenih mršavih, smrznutih ramena. “Sjedi u moje auto, majko, toplo je unutra,” rekao je tiho. Zatim je, pred očima cijele ulice, počeo da skuplja onaj blatnjavi krompir. Ubacio je sve u gepek, a onda otrčao u onaj isti granap. Svojim posljednjim novcem, onim koji je čuvao za gorivo, kupio joj je duplo više brašna, ulja i namirnica nego što je imala.
Kenan je nanu Fatimu odvezao do samih vrata njene stare kuće. Nije joj samo unio kese u hodnik. Izašao je u njenu šupu, uzeo tešku sjekiru i iscijepao joj drva za cijelu heftu, složivši ih pored šporeta. Kada je završio, Fatima je iz njedara izvukla jednu zgužvanu novčanicu od deset maraka, plačući, i pokušala da mu je stavi u ruku. Kenan je blago odgurnuo njen dlan. Sagnuo se, poljubio staricu u onu smrznutu, drhtavu ruku i rekao: “Neka, majko. Čuvaj to. I moja je nana ovako patila, a ja nisam bio tu da joj pomognem.” Okrenuo se i otišao, ostavljajući staricu u suzama. A onda je prošlo nekoliko godina, i život je odlučio da poravna račune.
Prošle su godine od te hladne zime. Kenan je u duši znao da ulica ne donosi ništa dobro i čvrsto je odlučio da promijeni svoj život. Njegov san je bio jednostavan – želio je da otvori malu, poštenu automehaničarsku radionicu. Imao je zlatne ruke za popravku automobila, zanat koji je naučio još kao dječak, prije nego što je skrenuo na pogrešan put. Htio je da zarađuje svoj hljeb sa deset žuljevitih prstiju, da okrene novi list i živi od svog truda. Pronašao je jednu staru, napuštenu garažu na kraju mahale i sav svoj sitni novac uložio u njeno iznajmljivanje.
Međutim, prošlost ima težak korak i teško se briše. Da bi kupio osnovni alat, dizalicu i dijelove, Kenanu je trebala pomoć banke. Obišao je svaku filijalu u gradu, obukao svoju jedinu čistu košulju i tražio šansu. Ali, čim bi službenici pogledali njegov dosije iz mlađih dana, vrata su se zatvarala. Njegove tetovaže i nekadašnja reputacija bili su nevidljivi zid koji nije mogao da preskoči. Za sistem, on je ostao samo problematičan momak kom ne treba vjerovati.
Pokušao je da pozajmi novac od nekadašnjih poznanika sa ulice, ali su mu se oni samo smijali. Govorili su mu da je lud što želi da radi od jutra do mraka umazan mašinskim uljem, umjesto da se drži stare, brze zarade. Kenan je okrenuo leđa tom svijetu, ali je ostao potpuno sam. Njegova hrabrost i želja za poštenim životom počele su polako da se tope. Rok za plaćanje prve velike kirije za garažu je istekao, a on nije imao ni pravog alata, a samim tim ni mušterija.
Tog sivog, kišovitog jutra, Kenan je sjedio u hladnoj radionici i shvatio da mu društvo neće dati drugu šansu. Počeo je polako da pakuje ono malo starih ključeva u svoju torbu, spreman da vrati ključeve vlasniku garaže i prizna poraz. Sjeo je na jednu praznu gumu, sakrio lice u prljave dlanove i po prvi put u svom odraslom životu osjetio istinsku nemoć. Pomirio se sa činjenicom da za njega jednostavno nema izlaza iz te situacije.
Dok je tako sjedio u tišini, začuo je tiho šuškanje koraka po mokrom makadamu ispred radionice. Podigao je glavu i pogledao prema otvorenim drvenim vratima. Tamo, na blagoj kiši, stajala je sitna, pognuta prilika oslonjena na stari drveni štap. Bila je to nana Fatima. Na njoj je bila ona ista crna šamija, a njeno lice, iako još više izborano od godina, krasio je najtopliji, najčistiji osmijeh koji je Kenan ikada vidio.
Zbunjen, mladić je odmah ustao, obrisao ruke o radne pantalone i prišao joj. “Mati moja, šta radiš ti ovdje po ovoj kiši? Jesi li se izgubila, treba li te kući odvesti?” upitao je blago, živo se sjećajući onog ledenog dana. Fatima je samo blago odmahnula glavom. Polako je zavukla ruku u njedra svog starog, debelog pletenog prsluka i izvukla jednu zarđalu, limenu kutiju od kafe.
“Nisam se izgubila, sine moj,” rekla je starica drhtavim glasom, pružajući mu kutiju pravo u ruke. “Čula sam po mahali da ti ne daju šansu da budeš pošten čovjek. Ja nemam puno, ali ovo sam decenijama čuvala za svoju dženazu, da me dostojanstveno isprate kad mi dođe vakat. Otvori.” Kenan je pažljivo otvorio limeni poklopac. Unutra, umotani u čist, bijeli platneni rupčić, ležali su stari, teški zlatni dukati. Cijelo jedno malo bogatstvo, jedino pravo što je starica imala u životu.
Kenanov svijet je stao. Oči su mu se napunile suzama dok je odmahivao glavom, odbijajući da uzme njenu svetinju. Ali Fatima mu je čvrsto stisnula šake oko kutije. “Uzmi, sine,” rekla je kroz suze. “Onog dana kada sam pala u led, svi su me preskakali. Ti si bio jedini koji je u meni vidio čovjeka i podigao me. Sada je red da ja tebe podignem. Izgradi svoj život, a moja je duša već mirna.” Snažni mladić sa ulice je pao na koljena pred staricom, grleći njene slabašne noge i plačući kao malo dijete. Od tih dukata, Kenan je napravio najbolju radionicu u gradu, a nanu Fatimu je čuvao i pazio kao svoju rođenu majku do njenog posljednjeg daha, dokazujući svima da se najveće bogatstvo krije u dobroj duši.
