Stari Husein je bio nevidljiv čovjek. Ili je barem tako mislio svaki put kada bi ujutru izašao iz svoje hladne, trošne kuće na periferiji i pješke sišao do centra grada. Njegov život se sveo na jednu staru, drvenu klupu u parku pored glavne džamije, na kojoj je sjedio satima, oslonjen na svoj izrezbareni drveni štap. Na sebi je uvijek imao isti, iznošeni sako od tvida, debeli pleteni džemper koji je davno izgubio boju i stari francuski kačket nabačen preko umornih očiju. Grad oko njega je vrio. Ljudi su žurili na posao, omladina je tipkala po telefonima, automobili su trubili, a Husein je za sve njih bio samo dio gradskog inventara, stara sjenka koju niko ne primjećuje.
Nije Husein uvijek bio sam. Nekada je njegova kuća bila puna smijeha, mirisa kafe i dječije graje. Ali, sudbina mu je grubo istrgla sve iz ruku. Žena mu je umrla prije deset godina, a sin jedinac je otišao u tuđinu trbuhom za kruhom i s vremenom zaboravio put do očevog praga. Javili bi se za Bajram, hladno i na brzinu, poslali bi po koji evro, ali to starcu nije moglo ugrijati praznu sobu. Huseinu nije trebao novac. Trebala mu je topla ljudska riječ. Trebalo mu je da ga neko pita kako su mu kosti i da li je tog jutra pio čaj.
Mjesecima je ta tišina u kući postajala nepodnošljiva. Počela je da ga guši, da mu steže grlo kao omča. Svaki put kada bi neko prošao pored njegove klupe, Husein bi blago podigao glavu, nadajući se da će ga neko makar pogledati, da će mu nazvati dobar dan. Ali ljudi bi samo skretali pogled, ubrzavajući korak, kao da je starost nešto od čega treba pobjeći. Omladina bi ga ponekad i gurnula u prolazu, ne izvinivši se. Osjećao se kao stari, truli panj koji samo smeta na putu. Njegov ponos polako se lomio pod teretom usamljenosti.
Tog prohladnog utorka, Husein je izgubio svaku nadu. Sjedio je na svojoj klupi i gledao u opalo, žuto lišće koje je vjetar nosio po kaldrmi. U grudima mu je zjapila takva praznina da više nije mogao ni da zaplače. Odlučio je da se preda. “Nikome ja više ne trebam,” šaputao je sebi u njedra, drhtavih usana. “Samo trošim ovaj vazduh i smetam ljudima. Otići ću kući, leći u onaj svoj hladni krevet i prepustiti se sudbini. Neka me dragi Bog uzme, da se ne mučim više.” Čvrsto je uhvatio svoj štap, spreman da ustane i zauvijek zatvori svoja vrata, pomiren sa krajem.
Baš u tom trenutku, kada se starac sa teškom mukom oslonio na noge, ispred njega se zaustavila visoka prilika. Bio je to Tarik, dvadesetogodišnji student građevine. Tarik nije bio dijete bogataša; radio je najteže fizičke poslove na obližnjem gradilištu da bi platio kiriju i knjige. Njegove radne pantalone bile su umrljane malterom, ruke grube, a ispod jakne je nosio samo tanku duksericu. U jednoj ruci je držao kesu u kojoj su bili jedna obična, prazna kifla i mali jogurt – njegov jedini obrok za taj dan.
Tarik je žurio na predavanje, ali kada je prošao pored klupe, nešto ga je natjeralo da stane. Pogledao je u tog starca kog je danima viđao kako sjedi sam. Vidio je to propalo lice, te duboko usađene, tužne oči koje su gledale u prazno. Za razliku od svih drugih, Tarik nije okrenuo glavu. Mladić je prišao klupi, skinuo prašnjave radne rukavice i široko se, od srca, nasmijao.
“Selam alejkum, dedo moj, i dobro ti ovo jutro!” rekao je Tarik toplo. Husein se trgnuo, misleći da se mladić obraća nekom drugom. Ali Tarik je gledao pravo u njega i pružio mu svoju žuljevitu ruku. “Mogu li sjesti minut s tobom, dedo? Noge mi otpadoše od skela. A i uzeo sam ovu kiflu, pa velim, slađa je kad se prepolovi i sa nekim podijeli. Hoćeš li mi učiniti taj ćef da doručkujemo zajedno?”
Husein je ostao bez daha. Noge su mu ponovo klecnule i on je sjeo nazad na klupu. Gledao je u tog prašnjavog mladića koji je prelomio svoju sirotinjsku kiflu na dva dijela i pružio mu onu veću polovinu. U tom komadu hljeba, u tom toplom selamu, Husein je osjetio svu ljubav svijeta. Suze su mu nezadrživo potekle niz lice. Uzeo je kiflu i zaplakao na glas. Tog utorka, jedan siromašni student nije samo podijelio doručak. On je starcu vratio vjeru u ljude, ne znajući da će mu to isto djelo, godinama kasnije, biti jedini spas od propasti.
Od tog prohladnog utorka, klupa pored džamije više nije bila samo komad drveta; postala je mjesto najčistijeg ljudskog susreta. Tarik bi svakog jutra, u prašnjavom odijelu, svraćao do Huseina. Više nisu dijelili samo kiflu. Dijelili su priče o životu. Husein je oživio. Više nije bio nevidljivi starac; postao je “Tarikov dedo”, čovjek koji se raduje jutru samo da bi vidio onaj široki osmijeh na licu mladog studenta. To prijateljstvo trajalo je dvije godine, sve dok Tarik nije dobio diplomu i posao u drugom gradu. Rastali su se u suzama, uz čvrst zagrljaj.
Prošlo je dugih pet godina. Tarikov život, koji je krenuo uzlaznom putanjom, odjednom se surovo preokrenuo. Oženio se svojom Amelom, uzeli su stan na kredit i čekali su prvo dijete. Ali jedne jeseni, na gradilištu je popustila teška konstrukcija. Njegov pokušaj da spasi mlađeg radnika koštao ga je zdravlja. Teška armatura mu je prignječila nogu, ostavljajući ga prikovanog za štake. Njegova firma, skrivena iza ugovora, odbila je da isplati odštetu.
Bez Tarikove plate, dugovi su rasli. Rata za kredit je postala preveliki teret, a banka nije imala sluha za invalidska kolica ni za Amelinu trudnoću. Zvali su svaki dan, prijeteći iseljenjem. Uprkos molbama, stiglo je rješenje o deložaciji. Tarik i Amela su spakovali živote u nekoliko kutija i završili kao podstanari u staroj, memljivoj šupi na kraju grada, bez ijedne marke za dolazak bebe.
Tog mračnog ponedjeljka, Tarik je sjedio u hladnoj sobi, oslonjen na štake. Amela je plakala u susjednoj sobi. Tarik je, po prvi put u životu, osjetio crni, teški očaj. Nije znao kako će prehraniti porodicu, kako će platiti kiriju. Njegov ponos je bio slomljen. Počeo je gorko da plače u tišini. Osjećao se beskorisnim i potpuno poraženim.
A onda se začulo kucanje na vratima. Misleći da je gazda došao po kiriju koju nije imao, Tarik je polako otvorio vrata. Ali na pragu je stajao ozbiljan čovjek u skupom odijelu, držeći crnu kožnu tašnu. Iza njega je bio parkiran automobil kakav Tarik nikada nije vidio u toj ulici. Čovjek je skinuo naočare i upitao: “Jeste li vi Tarik? Onaj student što je nekada radio na građevini u centru?”
Tarik je zbunjeno klimnuo glavom. “Ja sam advokat Mehmedagić,” rekao je čovjek, vadeći iz tašne debelu, zapečaćenu kovertu. “Došao sam u ime mog klijenta, rahmetli Huseina, koji je preselio na ahiret prije dva mjeseca. Ostavio mi je stroga uputstva da vas pronađem.” Advokat mu je pružio kovertu, a Tarikove ruke su zadrhtale. “Šta… šta je ovo?” promucao je. Advokat je duboko udahnuo. “Ovo je testament, Tarike. I papiri o prenosu sve imovine, uključujući veliku kuću sa dvorištem i ušteđevinu na računu.”
Tarikove oči su se raširile. “Zašto meni?” pitao je jedva čujno. Advokat je otvorio testament i počeo da čita naglas: “Ja, Husein, potpuno sam i zaboravljen od svih, onog utorka prije pet godina, izgubio sam svaku volju za životom. Ali jedan mladić sa prašnjavim rukama, jedini u cijelom gradu, stao je pred mene, rekao mi ‘Selam, dedo’ i dao mi pola svoje kifle. Tog dana vratio mi je vjeru u ljude. Sine moj Tarike, pošto me je moja krv zaboravila, ti si postao moj sin. Ostavljam ti sve što imam. Nek ti je halal svaka marka, i neka ti Bog otvori svaka vrata, kao što si ti meni otvorio svoje srce.”
Koverta je ispala iz Tarikovih ruku na mokri pod. Pao je na koljena pred advokatom, plačući na sav glas, stežući pismo na grudi, dok ga je supruga u šoku posmatrala. To obično “Dobro jutro” i mali komad hljeba, godinama kasnije vratili su se da mu spase dijete od ulice i daju mu krov nad glavom. Tarik je shvatio da se svako dobro djelo vrati kada se najmanje nadaš. Tog dana, u kući starog Huseina, jedno nerođeno dijete dobilo je topao dom.
