Stara pekara “Kod Huse” na Vratniku mirisala je na tugu. Nekada, taj miris je bio drugačiji – mirisao je na somune, na kifle sa susamom, na život. Ali danas, police su bile poluprazne. Huso, pekar sa brašnjavim obrvama i rukama deformisanim od miješenja tijesta, sjedio je na drvenoj stolici i gledao u pod. Imao je sedamdeset godina i dugove koje nije mogao da vrati.
Veliki trgovački lanci su ga uništili. Ljudi su kupovali onaj “naduvani” hljeb u marketima jer je bio jeftiniji za deset feninga. Husina stara peć na drva se pokvarila prošle sedmice, a majstor je tražio bogatstvo za popravku. Na stolu je stajalo pismo iz banke: “Opomena pred zapljenu imovine”. Huso je uzdahnuo, težak, starački uzdah. “Eh, Huso, Huso… Došlo vrijeme da se zatvara radnja,” šapnuo je sebi u bradu, brišući brašno sa kecelje.
Sjetio se devedesetih. Rat je stao, ali glad nije. Sjetio se jednog malog dječaka, Adnana. Adnan je bio ratno siroče, živio je sa nenom dvije ulice niže. Bio je mršav, velikih crnih očiju, uvijek u nekoj prevelikoj jakni. Svako jutro, prije škole, Adnan bi stajao pred izlogom pekare. Nije prosio. Ponos mu nije dao. Samo je gledao u tepsije sa vrućim kiflama i gutao knedle.
Huso bi ga svaki put vidio. I svaki put bi izašao, onako tobože ljutit, i viknuo: “Mali! Dolazi ‘vamo! Opet mi je ova kifla izgorila malo s donje strane, ne mogu ovo prodavat gospodi. Uzmi to da ne bacam!” A kifla je bila savršena. Najljepša, najmekša, vruća kao duša. Adnan bi uzeo kiflu drhtavim rukama i tiho pitao: “Čika Huso, koliko sam dužan? Nena će dobiti penziju pa ću…” Huso bi ga prekinuo, stavljajući mu i jogurt u ruku: “Pišem te u teku, mali. Platićeš kad budeš imao. Ajd’ sad bježi u školu da ne zakasniš!”
Godinama je to trajalo. Adnan je porastao, završio školu i otišao negdje u svijet. Huso nikad nije naplatio taj dug. Nije ga ni pisao. To je bila njegova sadaka, njegov razgovor s Bogom. A sada? Sada Huso sjedi i čeka izvršitelje da mu uzmu peć, da mu uzmu život. Odjednom, tišinu mahale presjekao je zvuk snažnog motora. Pred malu, oronulu pekaru parkirao se ogroman, crni džip zatamnjenih stakala. Iz njega je izašao čovjek u skupom, sivom odijelu, sa aktovkom u ruci.
Huso je progutao knedlu. Evo ih, pomislio je. Došli su iz banke da me izbace. Čovjek je ušao u pekaru. Zvono na vratima je zazvonilo. Cin-cin. Huso je ustao, namještajući onu svoju staru, prljavu kapu, pokušavajući da zadrži mrvu dostojanstva pred “gospodinom”.
“Dobar dan,” rekao je Huso, glasa hrapavog od brašna i duhana. “Ako ste iz banke, nemam šta da vam dam. Vidite i sami, police su prazne. Nosite peć, nosite sve, samo mi ostavite ovu stolicu da sjednem.” Čovjek u odijelu nije rekao ništa. Skinuo je skupe sunčane naočale i prišao pultu. Gledao je Husu dugo, pravo u oči. U tom pogledu nije bilo hladnoće izvršitelja. Bilo je tu nečeg poznatog, nečeg toplog što je Husu podsjetilo na davna vremena. “Zar me ne poznaješ, majstore Huso?” upitao je čovjek tiho. “Zar sam se toliko promijenio?”
Huso je žmirnuo, naprežući stare oči. Gledao je u to lice, u te crne oči… I odjednom, slika se vratila. Vidio je dječaka u prevelikoj jakni kako stoji na snijegu. “Adnane?” prošaputao je Huso, a ruke su mu počele drhtati. “Jesi li to ti, sine?” Adnan se nasmijao, onim istim dječijim osmijehom, preskočio pult kao nekad i zagrlio starog pekara tako jako da su Husina rebra zapucketala. Miris skupog parfema pomiješao se sa mirisom starog brašna i znoja.
“Ja sam, Huso. Došao sam da vratim dug,” rekao je Adnan, spuštajući kožnu aktovku na brašnjavi sto. Huso se odmakao, brišući suze nadlanicom. “Kakav dug, bolan? Bježi tamo. Ono je bilo… ono je bilo od srca. Halal ti bilo. Drago mi je da si uspio, da si postao čovjek. To mi je najveća plata.”
Adnan je odmahnuo glavom. Otvorio je aktovku. Unutra nisu bili papiri za zapljenu. Bili su ugovori i svežnjevi novčanica. “Vidiš, Huso,” počeo je Adnan ozbiljno. “U svijetu biznisa, postoji glavnica i postoji kamata. Ti si meni davao hljeb kad niko nije htio ni da me pogleda. Ti si investirao u mene kad sam bio nula. Taj tvoj vruć somun je mene održao u životu. A kamata na ljudskost? E, ta kamata je, moj Huso, najveća na svijetu.”
Gurnuo je papire prema starcu. “Bio sam jutros u banci. Otkupio sam tvoj kredit. Pekara je tvoja, Huso. Jedan kroz jedan. Čista kao suza. A ovo ovdje,” pokazao je na novac, “ovo je za novu peć, za renoviranje i za najbolje brašno. I dovešću ti dva radnika, da ti samo sjediš, piješ kafu i nadgledaš.”
Huso je gledao u papire, pa u Adnana, pa u svoje ruke. Nije mogao da vjeruje. Noge su mu klecnule, morao je da sjedne na onu svoju drvenu stolicu. “Sine… Adnane… Pa to je bogatstvo. Ne mogu ja to…” Adnan je čučnuo pored njega, uhvatio ga za te deformisane, vrijedne ruke i poljubio ih. “Možeš, i moraš. Jer dok sam ja bio gladan, ti si bio ruka koja daje. Sad je red da tvoje ruke odmore. Nećemo zatvoriti radnju, Huso. Tek počinjemo.”
Tog dana, pekara “Kod Huse” nije radila, ali je cijela mahala mirisala na sreću. Huso i Adnan su sjedili ispred radnje, jeli vruće kifle koje su zajedno ispekli u staroj peći posljednji put, i smijali se. Prolaznici su gledali čudo – starog pekara u prljavoj kecelji i milionera u sivom odijelu kako dijele isti somun, dokazujući da se dobrota, ako se baci niz vodu, uvijek vrati uzvodno, kad-tad.
