Telefon je zazvonio u malom stanu u Sarajevu. Emina je duboko udahnula, obrisala znoj s čela i namjestila glas. Iako ju je bol u stomaku presijecao kao nož, a lice joj je bilo sivo od kemoterapije koju je primila jutros, na telefon se javila kao najsretnija žena na svijetu.
“Zdravo, sine moj! Kako je u Londonu?”
S druge strane žice, Tarik je zvučao euforično. “Mama, položio sam zadnji ispit! Gotovo je! Za mjesec dana je promocija. Moraš doći. Štedio sam za tvoju kartu. Obećala si.”
Emina je zatvorila oči da suze ne bi utjecale na njen glas. “Naravno, dušo. Ne bih to propustila ni za šta na svijetu. Već gledam haljinu.”
Slagala je. Emina nije gledala haljine. Emina je gledala u nalaze koji su stajali na stolu. Rak. Četvrti stadij. Doktori su joj rekli prije šest mjeseci. Rekli su da ima šanse ako odmah krene s agresivnim, skupim liječenjem i ako prestane raditi.
Ali Tarik je bio na završnoj godini medicine. Školarina je bila ogromna. Da mu je rekla, on bi istog trena napustio studije, vratio se kući i potrošio svaku funtu na njeno liječenje. Njen sin bi ostao bez budućnosti da bi njoj kupio par mjeseci života. Emina to nije mogla dozvoliti.
“Dobro sam, sine, samo sam malo umorna od posla,” govorila bi mu svaki put kad bi pitao zašto joj glas drhti.
U stvarnosti, Emina je prodala sve. Zlatni nakit, namještaj iz spavaće sobe, čak i vjenčani prsten. Sve je slala njemu, “za džeparac”, dok je ona jela dvopek i pila čaj, trpeći bolove bez lijekova protiv bolova jer su bili preskupi. Njena komšinica, stara nena Zlata, bila je jedina koja je znala istinu. Zlata ju je nalazila onesviještenu na podu, hranila je kašikom i plakala s njom.
“Reci mu, Emina,” molila je Zlata. “Dijete ima pravo da se oprosti.”
“Ne,” šaptala je Emina, stišćući zube. “Ne dok ne primi diplomu. On mora postati doktor. To je moj životni cilj. Ako umrem, umrijet ću sretna znajući da je on uspio.”
Došao je dan diplomiranja. Velika dvorana u Londonu bila je ispunjena ponosnim roditeljima. Tarik je stajao na bini u svečanoj odori, tražeći pogledom jedno lice u publici. Poslao joj je kartu prije deset dana. Rekla je da stiže.
Gledao je u treći red, mjesto 14. Rezervirano za majku.
Ali mjesto je bilo prazno.
Tarik je osjetio hladnoću. Zvao ju je sinoć, nije se javila. Mislio je da je u avionu. Ceremonija je počela, prozivali su imena, ali Tarik nije slušao. Samo je gledao u tu praznu stolicu. Nešto nije bilo u redu. Njegova majka, žena koja je radila dva posla da ga pošalje ovdje, nikada ne bi zakasnila.
Kada je ceremonija završila, Tarik je istrčao u hol, s diplomom u ruci, pokušavajući dobiti njen broj. “Korisnik nije dostupan.”
Tada mu je prišao jedan čovjek, službenik s fakulteta. “Gospodine Tarik? Oprostite. Jutros je stigao paket za vas. Hitna pošta iz Bosne. Zamolili su da vam uručimo nakon ceremonije.”
Tarik je uzeo paket. Bio je lagan. Ruke su mu se tresle dok je kidao papir. Unutra nije bio poklon. Unutra je bila stara, pohabana Emina marama koju je nosila svaki dan, i jedno debelo, zapečaćeno pismo. A na dnu paketa, ležao je jedan službeni papir s crnim rubom.
Tarik je otvorio onaj službeni papir s crnim rubom, a svijet oko njega se srušio u bezdan tišine. Bila je to smrtovnica. Emina Hadžić. Preminula prije tri dana. Uzrok smrti: Teška bolest.
Tarik je pao na koljena usred hodnika fakulteta, gužvajući papir u šaci. Ljudi su prolazili, čestitali jedni drugima, bacali kape u zrak, a on je urlao od bola koji nije imao zvuk. Umrla je. Dok je on birao kravatu za ceremoniju, njegova majka je ispuštala posljednji dah, sama.
Drhtavim prstima, zamagljenim od suza, otvorio je pismo. Bilo je to posljednje što mu je ostavila.
„Sine moj, ponosu moj,“ pisalo je Eminim drhtavim rukopisom. „Ako ovo čitaš, znači da si uspio. Znači da si doktor. I znači da sam ja otišla.“
Tarik je jecao, suze su kapale na papir, razmazujući tintu.
„Znam da si ljut. Znam da me mrziš što ti nisam rekla. Ali morala sam, Tarik. Da si znao, vratio bi se. Potrošio bi novac na moje liječenje, na lijekove koji bi mi samo kupili mjesec dana bola, a izgubio bi svoju budućnost. Ja sam svoj život živjela za tebe. Nisam mogla dozvoliti da ga uništim svojom smrću.“
„Svaki put kad sam ti rekla da sam umorna, bolilo me je. Svaki put kad sam ti poslala novac, prodala sam nešto iz kuće. Ali vrijedilo je, sine. Vrijedilo je svake sekunde, jer sam znala da ćeš jednog dana spasiti stotine drugih majki. Nemoj plakati za mnom. Ja sam otišla sretna, znajući da moj sin nosi bijeli mantil. Ti si moj lijek.“
Tarik se vratio u Sarajevo prvim avionom. Kada je ušao u njihov stan, zatekao je prazninu. Namještaja nije bilo. Sve je prodala. Na podu je bio samo jedan madrac na kojem je umrla.
Komšinica Zlata ga je dočekala, plačući. „Čekala je, sine,“ rekla mu je Zlata. „Svaki dan je gledala u tvoju sliku. Trpjela je bolove bez ijedne tablete, samo da bi tebi poslala zadnju ratu za školarinu. Zadnje riječi su joj bile: ‘Samo da on ne sazna dok ne završi’.“
Tarik je otišao na groblje. Stajao je iznad svježe humke, u svom skupom odijelu i s diplomom doktora u ruci. Kiša je počela padati, miješajući se s njegovim suzama.
Položio je diplomu na mokru zemlju. To je bila njena diploma koliko i njegova. Ona ju je platila svojom krvlju, svojim kostima, svojim životom.
„Postao sam doktor, mama,“ šapnuo je u tišinu. „Mogu izliječiti druge. Ali nisam bio tu da izliječim tebe. Nisam te čak ni držao za ruku.“
Majka je krila rak od sina da on ne bi napustio studije, žrtvujući svoje posljednje dane u samoći i bolu za njegov uspjeh. Na dan njegovog trijumfa, sin je shvatio surovu cijenu svoje diplome. Shvatio je da najveći heroji nisu oni koji dobivaju medalje i titule, već oni koji tiho, u četiri zida, umiru da bi netko drugi mogao živjeti.
