Ivan je bio čovjek koji je držao do forme više nego do suštine. Kao uspješan poduzetnik u malom gradu, smatrao je da njegova obitelj mora biti izlog njegovog uspjeha. Njegova žena, Marija, bila je tiha, skromna i dobra duša, ali za Ivana, ona je često bila “nedovoljno reprezentativna”.
Bližila se proslava godišnjice braka njihovih kumova, najvažniji društveni događaj te sezone. Ivan je tjedan dana ranije dao Mariji petsto eura. “Kupi si nešto pošteno,” rekao je, bacivši novac na stol. “Ne želim da me opet sramotiš u onim tvojim krpama s rasprodaje. Hoću da blistaš.”
Marija je uzela novac tiho, s onim svojim blagim, tužnim osmijehom. Ivan je bio zadovoljan, misleći da je riješio problem.
Došla je subota navečer. Ivan je bio spreman, u svom najboljem talijanskom odijelu, mirišući na skupi parfem. Čekao je u dnevnom boravku, gledajući na sat. “Marija! Kasnimo! Izlazi više!” viknuo je.
Vrata spavaće sobe su se otvorila. Ivan se okrenuo, spreman da vidi novu, svilenu toaletu. Ali osmijeh mu je nestao s lica kao rukom odnesen.
Marija je stajala pred njim u staroj, izblijedjeloj plavoj haljini koju je nosila već pet godina. Bila je čista i ispeglana, ali se na rubovima vidjelo da je materijal istanjen. Cipele su joj bile one iste, stare, crne salonke s ogrebotinom na peti.
Ivan je pocrvenio od bijesa. “Što… što je to na tebi?”
“Moja plava haljina,” rekla je Marija tiho, spuštajući pogled. “Lijepa je, Ivane. Udobna je.”
“Lijepa?!” Ivan je prišao i zgrabio je za ruku. “Dao sam ti petsto eura! Petsto eura za jednu haljinu! Gdje su? Jesi li ih potrošila na gluposti? Na one tvoje humanitarne akcije? Na mačke?”
“Nisam, Ivane… trebalo je za nešto drugo…”
“Ne zanima me!” prekinuo ju je, gurnuvši je prema vratima. “Neću zakasniti zbog tvoje gluposti. Ideš takva. Ali da znaš, Marija, neću ti progovoriti ni riječ cijelu večer. Sramotiš me. Izgledaš kao sluškinja pored mene.”
Vožnja do restorana bila je mučna. Ušli su u salu punu dotjeranih ljudi, zlata i šljokica. Ivan je odmah otišao do kumova, nabacivši lažni osmijeh, dok je Marija stajala sa strane, osjećajući na sebi poglede koji su, ili bar je ona tako mislila, osuđivali njenu skromnost.
Večera je prolazila. Ivan je pio, a s alkoholom je rasla njegova potreba da pokaže moć. Usred zdravice, dok je kum držao govor o ljubavi, Ivan se glasno nasmijao i pokazao na Mariju.
“Ljubav je skupa, kume!” rekao je glasno, da svi čuju. “Evo, pogledaj moju ženu. Dao sam joj bogatstvo da se obuče, a ona dođe u krpama. Neke žene jednostavno nemaju stila, ma koliko im para dao. Izgleda kao da prosi, zar ne?”
U sali je nastao tajac. Marija je preblijedjela. Suze su joj navrle na oči. Ovo nije bilo samo nepoštovanje; ovo je bilo javno bičevanje. Gosti su spuštali pogleda, neugodno im je bilo.
Ivan je nastavio, ohrabren tišinom. “Što je, Marija? Reci im gdje si spiskala pare? Kocka? Šminka? Ili si jednostavno škrta?”
Tada su se vrata restorana naglo otvorila. Vani je pljuštala kiša. U salu je uletjela žena, mokra do kože, s modricom na licu, vukući stari kofer i držeći dvoje male djece za ruke. Bila je to Ana. Ivanova rođena sestra.
Ivan je problijedio kao krpa. Čaša mu je skoro iskliznula iz ruke. Njegova sestra Ana, za koju je mislio da sretno živi u drugom gradu s mužem kojeg je Ivan uvijek hvalio kao “uspješnog čovjeka”, stajala je usred luksuzne dvorane kao prikaza. Mokra kosa joj je bila zalijepljena za lice, na obrazu je imala svježu, ljubičastu masnicu, a djeca su joj se tresla od hladnoće i straha.
“Ana?” promucao je Ivan, dok je žamor u sali utihnuo. “Što… što radiš ovdje? Tko te je udario?”
Ana ga nije ni pogledala. Oči su joj bile fiksirane na Mariju. Pustila je dječje ruke i potrčala prema njoj, bacivši joj se u zagrljaj. “Hvala ti,” jecala je Ana, glasno, pred svima. “Hvala ti, Marija. Spasila si nas. Da nije bilo tebe, ubio bi me noćas.”
Ivan je stajao zaleđen. “O čemu pričaš? Tko bi te ubio?”
Ana se okrenula prema bratu. U očima joj je gorio bijes pomiješan s očajem. “Tvoj ‘uspješni’ šogor, Ivane! Onaj s kojim si se hvalio! Godinama me tuče! Godinama trpim! Večeras je uzeo pištolj. Pobjegla sam s djecom kroz prozor, bez ičega. Bez dinara.”
Pokazala je na Mariju. “Zvala sam tebe, Ivane, ali ti si bio ‘zauzet’. Odbio si poziv. Marija se javila. Rekla mi je da uzmem taksi do kolodvora, da bježim ovamo. Poslala mi je novac. Svih petsto eura koje je imala kod sebe. Novac koji si joj ti dao za haljinu.”
U sali je zavladao muk teži od olova. Gosti su gledali u Ivana, pa u Mariju u njenoj staroj, izblijedjeloj haljini.
“Ona je ostala u staroj odjeći,” nastavila je Ana, brišući krv s usne, “da bih ja mogla kupiti karte i pobjeći od smrti. Dala mi je sve, Ivane. A ti? Ti si je ponižavao pred svima jer ne sija kao božićna jelka? Sram te bilo!”
Ivan je gledao u svoju ženu. Marija je stajala mirno, držeći Aninu djecu, gladeći im mokre glavice. U toj staroj, istrošenoj plavoj haljini, s onim blagim, tužnim osmijehom, odjednom je izgledala dostojanstvenije i ljepše od svih žena u svili i dijamantima oko nje. Njena ljepota nije bila u tkanini; bila je u njenoj duši.
Ivan je osjetio kako mu se tlo pod nogama ruši. Njegova arogancija, njegov ponos, sve se pretvorilo u pepeo. Rugao se ženi koja je upravo spasila život njegovoj sestri i nećacima. Nazivao je škrtom, a ona je bila najdarežljivija osoba u prostoriji.
Pao je na koljena. Tu, pred svima, pred kumovima i poslovnim partnerima. Nije ga bilo briga za odijelo, ni za ugled.
“Marija…” prošaptao je, a glas mu je pukao. “Oprosti mi. Bio sam slijep. Bio sam budala.”
Marija mu je prišla. Nije likovala. Nije vikala. Samo mu je spustila ruku na rame. “Ustani, Ivane. Tvoja sestra treba brata, a ne čovjeka koji kleči. Idemo kući. Djeca su gladna.”
Ivan je ustao. Skinuo je svoj skupi sako i ogrnuo njime svoju sestru koja je drhtala. Zatim je uzeo jedno dijete u naručje, dok je Marija uzela drugo. Izašli su iz sale uzdignute glave, ostavljajući goste u tišini, posramljene vlastitom površnošću.
Te večeri, u njihovom domu, dok je Ana spavala na sigurnom, Ivan je gledao Mariju kako u kuhinji sprema čaj u onoj istoj staroj haljini. Više je nikada nije pitao zašto ne kupuje novu odjeću. Shvatio je da njegova žena ne nosi marke, ona nosi ljude na svojim leđima. I da je ta stara, plava haljina najljepša haljina koju je ikada vidio, jer je bila tkana od čiste ljubavi.
