Nedimova trgovina mješovitom robom bila je najurednija u cijelom kvartu, ali u njoj nije bilo topline. Otkako je prije tri godine izgubio desetogodišnjeg sina u prometnoj nesreći, Nedimovo srce se pretvorilo u kamen. Mrzio je nered, mrzio je buku, a najviše od svega mrzio je “uličare” – djecu koja su se smucala oko njegove radnje, nemajući novca, podsjećajući ga na ono što je izgubio. Sjedio bi za kasom, mračan i šutljiv, s očima koje su pratile svaki pokret kupaca, tražeći razlog za svađu.
Tog popodneva, u radnju je ušao Tarik. Bio je to mršav dječak od osam godina, u prevelikoj jakni i blatnjavim cipelama, poznat u mahali kao dijete koje skuplja staro željezo. Nedim se odmah nakostriješio. Vidio je kako Tarik ulazi polako, gledajući lijevo-desno, s rukom čvrsto stisnutom u džepu svoje prljave jakne. “Evo ga,” pomislio je Nedim, “došao je krasti.”
Tarik je prišao pultu, ali je oklijevao. Bio je nizak, jedva je virio iznad stakla prepunog čokoladica. Nedim je vidio kako dječakova ruka drhti u džepu.
“Što je bilo, mali?” zagrmio je Nedim, ustajući sa stolice. “Što se motaš tuda? Ako nemaš para, van!”
Tarik se trznuo, uplašen galamom. “Imam… imam nešto…” promucao je, ali glas mu je bio previše tih.
Nedim je izgubio strpljenje. Bio je uvjeren da dječak u džepu već ima skrivenu čokoladu ili žvake i da sada samo glumi nevinost. Izašao je iza pulta, velik i prijeteći, i zgrabio Tarika za ruku koja je bila u džepu.
“Imaš, je li? Znam ja šta ti imaš!” vikao je Nedim, dok su se ostali kupci okretali i gledali. “Kradeš! U mojoj radnji! Izvuci tu ruku! Šta si sakrio? Čokoladu? Bombone?”
Tarik je počeo plakati. “Nisam ukrao, čiko, kunem se! Pustite me!”
“Ne puštam lopove!” urlao je Nedim, vučući dječaka prema sredini radnje da ga svi vide. “Sad ćemo vidjeti šta skrivaš. Sramota jedna! Ovako malen, a već kriminalac!”
Nedim je grubo gurnuo svoju ruku u dječakov džep. Tarik se otimao, vrišteći od straha i srama, dok su ga ljudi osuđujuće gledali. Nedim je napipao komad papira, nešto tvrdo. “Aha!” pomislio je. “Evo dokaza.”
Naglo je izvukao dječakovu ruku i ono što je bilo u njoj, spreman da ga ošamari istinom. Ali kada je otvorio Tarikovu malu, prljavu šaku, u njoj nije bila čokolada. Nije bila ni igračka.
Na dječakovom dlanu ležala je mala, plastificirana fotografija. Slika nasmijanog dječaka s loptom.
Nedim se zaledio. Dah mu je stao u grlu. Prepoznao je tu sliku. Bila je to jedina slika njegovog pokojnog sina koju je on, Nedim, nosio u svom novčaniku. Slika koju je izgubio jutros na putu do posla.
Nedim je gledao u tu malu, izgužvanu fotografiju na dlanu dječaka kojeg je držao kao kriminalca. Njegov sin Armin, nasmijan, u dresu, onako kako je izgledao dva dana prije nesreće. Svijet oko Nedima se zavrtio. Pustio je Tarikovu ruku kao da ga je opekla. Noge su mu klecnule i krupni, ljuti trgovac srušio se na koljena pred dječaka, usred svoje radnje.
“Gdje…?” uspio je samo izustiti, a glas mu se pretvorio u hropac.
Tarik je i dalje plakao, brišući nos rukavom, prestravljen Nedimovom reakcijom. Mislio je da je napravio nešto pogrešno. “Našao sam je ispred, čiko,” jecao je dječak. “Pala vam je kad ste izlazili iz auta. Bila je u blatu. Ja sam je obrisao. Htio sam vam je vratiti, ali ste vikali…”
Nedim je zatvorio oči. Suze, koje je zadržavao tri godine gradeći zid od bijesa, provalile su van. Sjetio se jutra. Bio je nervozan, žurio je, vadio ključeve. Slika je morala ispasti iz novčanika. Da nije bilo ovog dječaka, vjetar bi je odnio, kiša bi je uništila. Izgubio bi jedinu opipljivu uspomenu koju je nosio uz srce.
“Mislio sam da kradeš,” prošaptao je Nedim, gledajući u Tarika kroz suze. “Mislio sam da si došao po čokoladu.”
“Nisam,” šmrcao je Tarik. “Mama kaže da se tuđe ne dira. Samo sam htio vratiti sliku. Znam da je važna. I ja čuvam tatinu sliku ispod jastuka.”
Te riječi su pogodile Nedima jače od bilo kojeg udarca. Ovaj dječak, siroče u prevelikoj jakni, imao je veće srce od njega. Nedim je godinama mrzio svu djecu jer njegovo dijete nije bilo živo. A sada mu je jedno “ulično” dijete vratilo dio duše.
Nedim je polako pružio ruku i nježno uzeo sliku. Obrisao ju je o svoju košulju, a onda, pred zaprepaštenim kupcima, zagrlio malog Tarika. Zagrlio ga je čvrsto, očajnički, onako kako otac grli sina.
“Oprosti mi, sine,” plakao je Nedim u dječakovu prljavu jaknu. “Oprosti mi što sam bio slijep. Ti si mi danas dao više nego što ova cijela radnja vrijedi.”
Ustao je, obrisao lice i okrenuo se prema policama. Uzeo je najveću čokoladu. Pa još jednu. Pa kutiju keksa. Napunio je vrećicu slatkišima i sokovima.
“Uzmi,” rekao je, stavljajući vrećicu u Tarikove ruke. “Ovo nije milostinja. Ovo je nagrada. I od danas, kad god prođeš ovuda, uđi. Ne boj se. Čika Nedim te više nikad neće otjerati.”
Tarik se nasmiješio, onim krezubim, dječjim osmijehom koji je Nedima podsjetio na Armina. “Hvala, čiko.”
Dječak je istrčao iz radnje, sretan zbog slatkiša, ne shvaćajući dubinu onoga što je učinio. Nedim je ostao stajati na vratima, gledajući za njim. Vlasnik radnje je optužio dječaka da je ukrao čokoladu i pretresao ga pred svima, misleći da hvata lopova. Ali u tom malom, prljavom džepu nije našao ukradenu robu; našao je svoje izgubljeno srce i lekciju da se u ljudima, ma kako mali i siromašni bili, često krije najveće blago – poštenje.
