Gradski park je bio Ibrina dnevna soba, jedino mjesto gdje se nije osjećao kao zatvorenik u vlastitoj samoći. Ibro je imao osamdeset godina, pohabani sako koji je pamtio bolja vremena i štap na koji se oslanjao dok je vukao noge po makadamu. Svakog dana, točno u podne, Ibro bi kupio pola somuna i malo salame u obližnjoj granapu, potrošivši dobar dio svoje mizerne penzije.
Sjeo bi na istu, krajnju klupu, onu ispod starog kestena. Ali Ibro nije jeo sam. Čim bi šušnuo papirom, iz grmlja bi izvirile njuške. Tri psa lutalice – Žućo, Crni i jedna šepava kujica – dotrčali bi do njega, mašući repovima. Ibro bi se nasmijao, onim rijetkim, krezubim osmijehom, i počeo trgati svoj ručak. “Evo, djeco moja, evo,” tepao bi im, dajući im veći dio mesa, dok bi on umakao koru hljeba u jogurt.
Prolaznici su ga gledali s gađenjem. Majke su sklanjale djecu. Ali najglasniji je bio Enver, vlasnik kafića preko puta parka. Enver je bio čovjek koji je prezirao sve što nije donosilo profit. Gledao je Ibru kao mrlju na svom “elitnom” pogledu.
“Vidi ga, stari luđak,” dovikivao bi Enver gostima, smijući se. “Nema šta da jede, a hrani pseta. Sigurno mu je mozak ispario. Umjesto da čuva pare za dženazu, on pravi zoološki vrt.”
Jednog dana, Enveru je prekipjelo. Izašao je iz kafića s metlom. “Ibro! Miči se odatle s tim buhama! Tjeraš mi mušterije!” vikao je.
Ibro je podigao pogled, miran i dostojanstven. “Ne diraj ih, Envere. Oni su mi jedini prijatelji. Oni me ne pitaju imam li para.”
“Ma koga briga za tvoje prijatelje!” bjesnio je Enver. “Ako imaš para za pse, imaš i da platiš kaznu! Zvat ću komunalnu! Ludak jedan, sin te ostavio da truneš ovdje, sigurno te se stidi!”
To je bio udarac u srce. Ibro je spustio glavu. Istina je bila da je prije deset godina prodao sve – kuću, zemlju, traktor – da bi sina Damira poslao u Ameriku na školovanje. Damir je otišao i… zašutio. Pisma su prestala stizati prije pet godina. Ibro je živio u podstanarskoj sobi, čekajući vijest, uvjeren da je Damir živ, da se bori, da će se javiti. Selo je pričalo da ga je sin zaboravio, da se provodi, dok otac gladuje s psima.
Ibro je ustao, pokupio mrvice i krenuo otići, dok su psi cvilili za njim. Enver je likovao. “Tako je! Putuj! I ne vraćaj se!”
Sutradan, Ibro nije došao u podne. Nije došao ni prekosutra. Enver je već slavio “čistu zonu”. Ali trećeg dana, oko podneva, zemlja je počela podrhtavati.
Nije to bio potres. Bio je to zvuk teških motora. Cijela ulica je utihnula. Niz bulevar, polako i moćno, kretala se kolona.
Kolona nije bila pogrebna povorka. Bili su to crni, sjajni terenci sa zatamnjenim staklima, njih pet u nizu, s diplomatskim zastavicama na haubi. Izgledali su kao da prevoze predsjednika. Zaustavili su se točno ispred parka, blokirajući promet. Enver je izašao iz kafića, brišući ruke, misleći da su to neki važni gosti za njega.
Vrata prvog automobila su se otvorila. Iz njega je izašlo osiguranje, ljudi s slušalicama u ušima. A onda je iz drugog automobila izašao on. Čovjek u četrdesetim godinama, u odijelu koje je koštalo više nego cijeli Enverov kafić. Imao je oštre crte lica, ali oči… oči su bile Ibrine.
Bio je to Damir.
Damir nije gledao u kafić. Gledao je u park. Potrčao je prema onoj staroj klupi. Ali Ibre nije bilo. Damir se okrenuo, a lice mu je bilo maska panike. “Gdje je?” viknuo je okupljenim ljudima. “Gdje je starac koji ovdje sjedi?”
Nitko nije smio pisnuti. Enver je progutao knedlu i pokazao prstom niz ulicu. “On… on živi dolje, u onoj baraci…”
Damir je dao znak vozaču. Kolona je krenula polako, prateći Damira koji je trčao. Stigli su do trošne kućice. Damir je razvalio vrata.
Našao je Ibru u krevetu. Starac je bio slab, nije jeo danima, čuvajući zadnje pare za pse. Kada je vidio sina, Ibro je mislio da sanja. “Damire?” prošaptao je.
“Babo!” jecao je Damir, padajući na koljena pored kreveta. “Oprosti mi! Bio sam u komi, babo! Godinu dana! Imao sam nesreću na gradilištu! Nisam ti mogao pisati! Čim sam stao na noge, došao sam!”
Ibro je milovao sina po glavi, ne vjerujući. Njegov dječak se vratio.
Damir je izveo oca iz barake, držeći ga pod ruku kao najveću dragocjenost. Smjestio ga je u limuzinu. Ali prije nego što su krenuli, Ibro je uhvatio sina za ruku. “Čekaj, sine. Moji prijatelji.”
Damir je pogledao oca, pa kroz prozor. Vidio je tri psa lutalice kako sjede pored puta i gledaju u auto.
“Oni su me hranili kad nisam imao šta,” rekao je Ibro. “Ne bukvalno, sine. Hranili su mi dušu.”
Damir je shvatio. Otvorio je vrata. “Neka uđu.”
Osiguranje je bilo u šoku, ali nitko nije smio prigovoriti. Tri prljava psa uskočila su u kožna sjedišta limuzine, mašući repovima, ližući Ibrino lice.
Kolona je krenula nazad, prolazeći pored Enverovog kafića. Enver je stajao na trotoaru, otvorenih usta. Ibro je spustio prozor. Nije rekao ružnu riječ. Samo se nasmiješio i mahnuo mu, dok je pas Žućo lajao s prozora, pobjednički.
Svi su ga zvali ludim jer je dijelio ručak sa psima, misleći da je propalica. Nisu znali da je taj starac otac čovjeka koji je izgradio pola New Yorka. I kada su limuzine odvele Ibru i njegovu “dlakavu porodicu” u novi život, mahala je shvatila da se bogatstvo ne vidi u odijelu, već u onome tko te čeka kad padneš.
