Zima u Zagrebu bila je oštra, a baka Marija je osjećala svaku promjenu vremena u svojim kostima. Živjela je u suterenu stare zgrade, u vlažnoj sobi koja je mirisala na plijesan i siromaštvo. Mirovina joj je bila dovoljna tek da pokrije režije, a za hranu i lijekove – što ostane. Tog jutra, Marija je izašla u šetnju, ne zato što je htjela, već zato što u stanu nije bilo grijanja.
Dok je hodala parkom, gazeći po opalom lišću, nešto crno i sjajno privuklo joj je pažnju ispod klupe. Bio je to novčanik. Debeli, kožni, muški novčanik. Marija se sagnula, zglobovi su joj krcnuli. Podigla ga je. Bio je težak.
Kada ga je otvorila, srce joj je stalo. Unutra je bilo više novca nego što je ona vidjela u posljednjih pet godina. Euri, kune, kreditne kartice. Bilo je tu dovoljno da kupi drva za cijelu zimu, da napuni frižider, da kupi lijekove za tlak koje je prestala piti jer su bili preskupi.
Iskušenje je bilo ogromno. Nitko je nije vidio. Mogla je uzeti novac i baciti novčanik. “Bog mi je ovo poslao,” pomislila je na trenutak. Ali onda je vidjela osobnu iskaznicu. Mladi čovjek, Davor Bilić, s adresom u elitnom dijelu grada. Marija je uzdahnula. Nije mogla. Odgojena je da tuđe ne dira, makar i sama gladovala.
Zatvorila je novčanik, stavila ga u svoju platnenu vrećicu i krenula prema adresi s osobne iskaznice. Hodala je sat vremena, štedeći na tramvaju.
Stigla je pred veliku, modernu vilu s visokom ogradom. Pozvonila je na interfon. “Tko je?” javio se muški glas, nervozan i grub. “Dobar dan, sine. Našla sam vaš novčanik u parku,” rekla je Marija.
Kapija se otvorila. Na vratima kuće pojavio se Davor. Bio je u skupom odijelu, s telefonom u ruci, vidno uzrujan. Marija mu je pružila novčanik.
Davor ga je zgrabio bez “hvala”. Odmah ga je otvorio i počeo mahnito brojati novac. Marija je stajala i čekala, nadajući se možda kojoj kuni za put, ili barem toploj riječi.
Davor je podigao pogled. Lice mu je bilo crveno od bijesa. “Fali!” viknuo je. “Fali sto eura! Znam točno koliko sam imao!”
Marija je ustuknula. “Sinko, kunem se, nisam ni taknula. Samo sam ga otvorila da vidim adresu.”
“Ne laži me, babo!” urlao je Davor. “Vidim ja tebe! Siromašna si, mislila si da neću primijetiti! To je krađa! Vrati mi pare!”
“Nemam, sine, kunem se…” plakala je Marija.
“Nemaš? Sad ćemo vidjeti imaš li. Zvat ću policiju! Ili još bolje…” Davor je zgrabio Mariju za ruku. “Ti živiš u onoj rupi dolje, vidio sam ti adresu na osobnoj kad si mi pokazala. Idemo tamo. Idemo odmah pretresti tvoju kuću. Sigurno si sakrila pare!”
Gurnuo ju je prema svom autu. Marija je plakala od sramote i straha. Nije uzela ništa, a sada je ovaj bogati, bijesni čovjek vodi njenoj kući da je ponizi.
Stigli su pred njenu zgradu. Davor je gurao Mariju niz stepenice u suteren, ne obazirući se na njene suze. Prolaznici su gledali.
“Sad ćemo naći gdje si sakrila,” rekao je Davor, nogom gurnuvši vrata njenog stana koja se nisu ni zaključavala.
Ušao je unutra, spreman da prevrne sve kako bi našao svojih “ukradenih” sto eura. Ali kada je zakoračio u Marijin dom, Davor se ukipio. Ruka kojom je držao telefon je klonula.
Davor je ostao ukopan na pragu, dok mu je hladnoća iz podrumskog stana prodirala kroz skupo odijelo. Očekivao je jazbinu lopova, mjesto gdje se krije ukradeno blago. Umjesto toga, zatekao je četiri gola zida koja su plakala od vlage. U kutu je stajao stari, željezni krevet s jednom tankom dekom, a na sredini sobe klimavi stol s jednom stolicom.
Nije bilo televizora. Nije bilo tepiha. Nije bilo čak ni peći; cijev je virila iz zida, hladna i crna. Marija je stajala iza njega, drhteći od srama što on vidi njenu bijedu. “Nisam uzela, sine,” ponovila je tiho, brišući suze rukavom. “Pretraži ako hoćeš. Nemam gdje sakriti.”
Davor je, vođen inercijom svog bijesa, ipak napravio korak naprijed. Prišao je malom, starom frižideru koji je zujao u kutu, jedinom električnom uređaju u sobi. “Tu si sakrila, ha?” promrmljao je i naglo otvorio vrata.
Unutrašnjost frižidera bila je sablasno prazna. Na žičanoj polici stajala je samo jedna poluprazna čašica jogurta i komad starog kruha zamotan u vrećicu. Nije bilo mesa, nije bilo mlijeka, nije bilo ničega.
Davorov pogled je pao na policu pored frižidera. Tamo su stajale kutijice s lijekovima. Sve su bile prazne. Pored njih je ležala hrpa neplaćenih računa za struju, s crvenim opomenama pred isključenje.
Nešto se slomilo u Davoru. Zvuk pucanja bio je tiši od šapta, ali je odjeknuo njegovom dušom. Ova žena, koja nije imala ni za kruh, koja je živjela u ledu, vratila mu je novčanik s tisućama eura. Mogla je uzeti sve. Mogla je riješiti sve ove crvene račune. A ona je hodala sat vremena pješke da mu vrati njegovo, samo da bi je on optužio za krađu stotinu eura koje je vjerojatno sam potrošio sinoć na piće i zaboravio.
Okrenuo se prema Mariji. Ona je stajala pognute glave, očekujući udarac ili policiju. Davor je pogledao svoje ruke, one iste kojima ju je gurao. Odjednom su mu se učinile prljavima.
“Bako,” rekao je, a glas mu je pukao. Nije bilo više onog arogantnog bogataša. Ostao je samo posramljeni čovjek.
Marija je podigla pogled, uplašena.
Davor je pao na koljena. Tu, na prljavi, betonski pod njenog doma. Prekrio je lice šakama i zaplakao. Plakao je zbog svoje sljepoće, zbog svoje okrutnosti, zbog svijeta u kojem netko ovako pošten živi ovako teško.
“Oprostite mi,” jecao je. “Oprostite mi, molim vas.”
Marija, žena koju je do maloprije vukao kao kriminalca, prišla mu je. Nije ga udarila. Spustila je svoju staru, naboranu ruku na njegovu glavu i pomilovala ga. “U redu je, sine. U redu je.”
Davor je ustao, brišući lice. Izvadio je novčanik. “Idemo,” rekao je odlučno.
“Kamo? U policiju?” pitala je Marija.
“Ne,” rekao je Davor. “Idemo u kupovinu. A onda idemo u salon namještaja.”
Tog popodneva, susjedi su u čudu gledali kako Davor i njegovi prijatelji unose novi namještaj u Marijin podrum. Davor je osobno napunio frižider hranom za mjesec dana. Platio je sve račune godinu dana unaprijed i kupio joj zalihe lijekova. Ali nije stao na tome.
Angažirao je majstore da saniraju vlagu i uvedu grijanje. Svaki tjedan je dolazio, ne da bi provjeravao radove, već da bi popio kavu s Marijom. Ona mu je postala baka koju je zaboravio da ima, a on je njoj postao sin kojeg je život uskratio.
Starica je našla novčanik i vratila ga, iako nije imala za lijekove, vjerujući da je poštenje jedino bogatstvo koje se ne može potrošiti. Vlasnik ju je optužio za krađu, zaslijepljen pohlepom, ali je u praznini njenog frižidera pronašao puninu njene duše. Tog dana, Davor nije dobio samo svoj novac natrag; dobio je lekciju o ljudskosti koja je vrijedila više od cijelog njegovog imetka.
