Baka Luca bila je dio inventara kvarta, poput stare, nakrivljene lampe ili ispucalog pločnika, ali mnogo manje poželjna. Svakog dana, točno u podne, dolazila bi do ograde elitne osnovne škole, sjedala na istu drvenu klupu i vadila svoje igle za pletenje. Bila je omotana u slojeve stare, šarene odjeće koja je mirisala na naftalin i samoću, a pored sebe je uvijek imala otrcanu platnenu vrećicu.
Roditeljima, koji su dolazili po djecu u skupim terencima i markiranoj odjeći, Luca je bola oči. Smatrali su je ruglom. Najglasnija je bila Sanja, majka sedmogodišnjeg Filipa, žena koja je smatrala da svijet mora biti sterilan i lijep da bi bio siguran.
“Ovo je neprihvatljivo,” govorila je Sanja drugim majkama, dok je s gađenjem gledala Lucu koja je mirno plela crveni šal. “Gledajte je. Prljava je. Tko zna kakve bolesti ima. Možda ima uši. A sjedi tu i bulji u našu djecu. Meni to nije normalno. To je manijak.”
Sanja je otišla kod ravnatelja. “Ako je vi ne otjerate, zvat ću policiju,” prijetila je. “Moje dijete ne može izlaziti iz škole i gledati prosjake. To je trauma.” Ravnatelj je slijegao ramenima, govoreći da je klupa javno vlasništvo, ali Sanja nije odustajala. Svaki put kad bi prošla pored Luce, dobacila bi: “Miči se odavde, vještice. Idi u dom.”
Luca nikada nije odgovarala. Samo bi spustila glavu, brže zveckajući iglama, dok su joj se usne micale u tihoj molitvi. Nitko nije znao da Luca ne plete za prodaju. Plela je za unuka kojeg je izgubila u prometnoj nesreći prije deset godina, točno ispred te iste škole. Dolazak tu bio je njen način da bude blizu njega.
Tog kobnog četvrtka, nebo se otvorilo. Kiša je lijevala kao iz kabla, rastjerujući ljude s ulica. Sanja je kasnila. Zaglavila se na poslu, a baterija na mobitelu joj je iscurila. Filip je izašao iz škole, tražeći majčin auto, ali ga nije bilo.
Dvorište se ispraznilo. Filip je stajao sam ispred kapije, mokar i uplašen, s velikim ruksakom na leđima. Na klupi, ispod stare poderane kišobrana, sjedila je samo Luca. Nije otišla. Čuvala je stražu, kao i uvijek.
Tada se niz ulicu polako spustio sivi kombi sa zatamnjenim staklima. Zaustavio se točno ispred Filipa. Vrata su se otvorila.
Muškarac s kapuljačom je izašao. Imao je ljubazan osmijeh, onaj lažni, ljepljivi osmijeh koji djeca ne prepoznaju kao opasnost. “Hej, mali,” rekao je, nadglasavajući kišu. “Mama me poslala. Auto joj se pokvario. Uđi, odvest ću te kući.”
Filip je oklijevao. “Mama mi nije rekla…”
“Ma rekla je, žuri,” čovjek je iskoračio i zgrabio Filipa za ruku. Njegov stisak bio je grub. Filip je vrisnuo, pokušavajući se otrgnuti, ali čovjek je bio jači. Vukao ga je prema otvorenom kombiju. Ulica je bila pusta. Nitko nije čuo vrisak.
Nitko osim “stare vještice” s klupe.
Baka Luca je skočila s klupe brzinom koja je prkosila njezinim godinama i artritisu. Nije vikala upomoć; znala je da u ovoj kiši i buci prometa nitko neće čuti. Zgrabila je svoj teški, mokri kišobran kao mač i jurnula prema kombiju.
Otmicaar je već gurao Filipa u vozilo kada je osjetio udarac. Luca ga je svom snagom udarila drškom kišobrana po leđima, a zatim ga je zgrabila za kapuljaču, vukući ga unazad divljom, staračkom snagom. “Pusti ga, đubre jedno!” vrištala je, grebući ga po licu svojim noktima. Čovjek je, iznenađen napadom “bezopasne starice”, pustio dječaka da bi se obranio. Filip je pao na mokar asfalt i otpuzao unazad, plačući.
Bijesan, otmičar je udario Lucu šakom u lice. Starica je pala u blato, naočale su joj odletjele, a krv joj je potekla iz usnice. Ali nije odustala. Dok je čovjek ponovno krenuo prema Filipu, Luca se bacila naprijed i zgrabila otmičara za nogu, zarivši zube u njegov gležanj kroz hlače. Čovjek je urliknuo od bola i bijesa, šutirajući je drugom nogom u rebra, ali Luca nije puštala. Bila je kao terijer, spremna umrijeti, ali ne i pustiti dijete.
U tom trenutku, začula se škripa kočnica. Sanjin automobil je uletio na prilaz, farovi su presjekli kišu. Vidjela je kombi, vidjela je borbu. Počela je trubiti kao luđakinja i jurnula autom prema njima. Otmičar, shvativši da je izgubio prednost i da ima svjedoka, istrgnuo se iz Lucinog stiska, uskočio u kombi i uz škripu guma nestao niz ulicu.
Sanja je izletjela iz auta, ne gaseći motor. “Filipe!” vrisnula je, bacajući se na koljena u lokvu vode, grleći sina koji se tresao od šoka. “Jesi li dobro? Jesu li te povrijedili?”
Filip je samo odmahivao glavom, jecajući, i pokazivao prstom u blato. “Baka… baka me spasila…”
Sanja je podigla pogled. Na metar od njih, u blatu, ležala je Luca. Njena stara odjeća bila je natopljena vodom i krvlju, lice joj je bilo modro od udarca, a disala je teško, držeći se za rebra. Pored nje, u lokvi, ležalo je njeno pletivo – napola završen crveni šal, sada uništen blatom.
Sanja, žena koja je tjerala ovu staricu kao psa, koja ju je zvala “zaraznom”, osjetila je kako joj se srce lomi na tisuću komada. Dopuzala je do Luce, ne mareći za svoju skupu odjeću. Podigla je glavu starice u svoje krilo.
“Bako Luca,” jecala je Sanja, brišući krv s njenog lica svojom svilenom maramom. “Oprostite mi. O Bože, oprostite mi.”
Luca je otvorila oči. Pokušala se nasmiješiti, iako ju je boljelo. “Je li mali dobro?” prošaptala je hrapavo.
“Dobro je, zahvaljujući vama,” plakala je Sanja. “Vi ste… vi ste anđeo. A ja sam bila slijepa.”
Hitna pomoć je ubrzo stigla. Dok su Lucu stavljali na nosila, Sanja ju je držala za ruku. U bolnici, dok su čekali nalaze, Sanja je saznala istinu od ravnatelja škole koji je došao. Saznala je za Lucinog unuka koji je poginuo na tom istom mjestu. Saznala je da je Luca svaki dan dolazila ne da bi prosila, već da bi čuvala drugu djecu, da se nikome ne ponovi njena tragedija.
Luca se oporavila. Sanja je, u znak zahvalnosti, renovirala Lucinu kuću i zaposlila je kao “službenu baku” i čuvaricu u svojoj firmi, gdje je Luca imala toplu sobu i poštovanje svih. Ali najveća promjena bila je na školskoj kapiji. Klupa je dobila krov, da Luca ne kisne. I svakog dana, kada bi Sanja došla po Filipa, prvo bi zagrlila staricu koju je nekada mrzila.
Baka je svaki dan sjedila na klupi i plela, trpeći uvrede da je “sramota za kvart”. Roditelji nisu znali da ta “sramota” ima srce lava. Kada je spasila dijete od otmičara, ne mareći za svoj život, Sanja je naučila najtežu lekciju: da se ispod prljavog kaputa često krije najčišća duša, i da heroji ne nose plašteve, već stare, vunene marame.
