Jusuf je nekada bio domaćin, čovjek koga su u selu pozdravljali s poštovanjem, ali je rakija od njega napravila ruševinu brže nego što je vrijeme nagrizlo njegovu staru kuću. Živio je sam, okružen praznim flašama i hladnoćom, a jedino biće koje ga nije napustilo bio je Garo. Garo, veliki crni mješanac, bio je pas kojeg je Jusuf spasio kao štene, dok je još bio trijezan i dobar čovjek. Pas je pamtio tog Jusufa i ostao mu vjeran čak i kad se ovaj pretvorio u mrzovoljnu sjenku koja viče i tetura.
Tog zimskog petka, snijeg je zatrpao selo, a Jusuf je dotakao dno. Nije imao novca, nije imao drva, a što je najgore, nije imao ni kapi rakije. Ruke su mu se tresle, znoj ga je oblivao unatoč mrazu. Bio je spreman učiniti sve za piće.
Dok je sjedio na trijemu, držeći glavu u rukama, naišao je lokalni mesar, čovjek grubog lica koji je tražio psa čuvara za svoju klaonicu. Vidio je Gara kako leži pored Jusufovih nogu. “Dobar pas,” dobacio je mesar. “Jak. Dao bih ti gajbu piva za njega. I bocu rakije pride.”
Jusuf je podigao pogled. Pogledao je u Gara, svog jedinog prijatelja. Pas je mahnuo repom, očekujući maženje. Ali Jusufova ovisnost bila je jača od savjesti. “Nosi ga,” rekao je promuklo. “Samo daj piće.”
Mesar je bacio konopac oko Garovog vrata. Pas se odupirao, cvilio, grebao šapama po snijegu, gledajući u Jusufa očima punim nevjerice i straha. Jusuf je okrenuo glavu, zgrabio gajbu i ušao u kuću, zalupivši vrata za sobom. “Prodao sam ga,” pomislio je, otvarajući prvu bocu. “Samo je pas.”
Noć je pala, a s njom i temperatura. Jusuf je popio pola gajbe. U alkoholnoj omami, sjetio se da mora popiti lijekove za srce, one skupe tablete bez kojih bi mu “motor stao”, kako je doktor rekao. Ali kutija je bila prazna. Sjetio se da je novu kutiju, kupljenu prije dva dana, ostavio u džepu kaputa koji je visio vani, na trijemu.
Izašao je u mećavu, pijan i nestabilan. Uzeo je lijekove, ali su mu se smrznuti, nespretni prsti otkazali poslušnost. Kutijica mu je ispala u duboki, pršićavi snijeg.
Jusuf je pao na koljena, kopajući po mraku. “Gdje je? Gdje je?!” paničario je. Hladnoća mu je ulazila u kosti, a srce je počelo preskakati, što od straha, što od bolesti. Pokušao je ustati, ali noge su ga izdale. Pao je licem u snijeg. Alkohol ga je uspavljivao. Bijela smrt je dolazila brzo. Ležao je u mraku, sam, shvaćajući da će umrijeti na pragu kuće u kojoj je prodao svog jedinog čuvara.
Jusuf je tonuo u mrak. Hladnoća je prestala boljeti; postajala je ugodna, kao težak, smrtonosan pokrivač. Kroz maglu svijesti, pomislio je kako je to pravedan kraj – umrijeti sam, baš onako kako je živio, izdan od samog sebe.
Ali tišinu snježne noći prekinuo je zvuk. Nije to bilo zavijanje vjetra. Bio je to zvuk zveckanja pokidanog lanca koji se vuče po ledu i teško, ubrzano dahtanje. Nešto toplo i vlažno dotaklo je Jusufov smrznuti obraz.
Jusuf je teškom mukom otvorio jedno oko. Iznad njega, u mraku, svijetlila su dva oka puna brige. Bio je to Garo. Pas kojeg je prodao prije nekoliko sati. Vrat mu je bio krvav od trzanja lanca koji je očito pregrizao ili iščupao, a dlaka puna leda. Pobjegao je od mesara, ne da bi pobjegao u slobodu, već da bi se vratio čovjeku koji ga je izdao.
Garo nije režao. Nije pokazivao zube. Mahnito je lizao Jusufovo lice, cvileći, pokušavajući ga održati budnim. Kada je vidio da se Jusuf ne pomiče, pas je počeo kopati. Nije kopao nasumično. Njegov nos, nepogrešiv i oštar, osjetio je miris onoga što je Jusuf tražio.
Zario je njušku duboko u pršić pored Jusufove glave. Nakon nekoliko sekundi, podigao je glavu. U zubima je nježno, da je ne zdrobi, držao malu, bijelu plastičnu kutijicu s lijekovima. Spustio ju je na Jusufove grudi i gurnuo ga njuškom. “Uzmi,” kao da je govorio. “Ustani.”
Taj dodir, ta nevjerojatna odanost bića koje je prodao za alkohol, probudila je u Jusufu posljednji atom snage. Drhtavom rukom, koja je jedva slušala, uzeo je lijek. Uspio je progutati tabletu sa šakom snijega. Uhvatio je Gara za krzno i, uz njegovu pomoć, puzeći, uspio se dovući do vrata kuće.
Ušli su unutra, na sigurno. Jusuf je pao na pod, a Garo je legao preko njega, grijući ga svojim tijelom cijelu noć, ne odvajajući se ni trenutka.
Jutro je donijelo otrežnjenje, teže i bistrije nego ikada prije. Jusuf se probudio živ. Pored njega je spavao pas s krvavim tragom oko vrata. Jusuf je gledao u prazne flaše, pa u psa. Ustao je, uzeo sve flaše rakije koje je imao u kući i izlio ih u sudoper. Sve do jedne.
Kleknuo je pored psa i zagrlio ga, plačući prvi put nakon deset godina. “Nikad više, Garo,” obećao je u tišinu sobe, ljubeći psa u ranjeni vrat. “Nikad više.”
Prodao je psa mesaru za gajbu piva i zaboravio ga, misleći da životinje nemaju dušu. Ali pas je pobjegao, vratio se kroz mećavu i u zubima donio lijek koji je pijanom gazdi ispao u snijeg. Jusuf je shvatio da mu je Bog dao drugu šansu u obliku crnog mješanca, i da vjernost psa ne poznaje izdaju, već samo ljubav koju čovjek rijetko zaslužuje.
