Deda Ante je cijeli svoj život ugradio u kamen. Njegova kuća na obali Dalmacije, s pogledom na pučinu, bila je remek-djelo od bijelog bračkog kamena, maslina i znoja. Nakon što mu je supruga preminula, Ante je ostao sam u toj ljepoti, čekajući posjete svog jedinog unuka, Lovre. Lovro je živio u Zagrebu, vozio brze automobile i uvijek bio u “velikim poslovima” koji su zahtijevali novac.
Lovro je dolazio rijetko, a kada bi došao, nije gledao u more, već u kvadraturu. “Deda, ova kuća propada s tobom,” govorio bi, kucajući po mobitelu. “Vrijedi milijune. Ti si star, tebi treba njega, a ne da se mučiš s ovim stepenicama.” Ante bi samo šutio i gledao u pučinu, znajući da Lovro ne vidi dom, već bankomat.
Pritisak je postajao sve jači. Lovro je navodno upao u dugove. Jednog dana se pojavio s papirima i lažnim osmijehom. “Našao sam ti savršeno mjesto, deda. Dom ‘Sunčana Jesen’. Luksuz, doktori, društvo. Ovdje si sam kao pas. Potpiši da te smjestimo, a ja ću se brinuti o kući.”
Ante je bio star i umoran od borbe. Potpisao je, ne zato što je vjerovao Lovri, već zato što nije želio biti teret. Lovro ga je odvezao u dom istog popodneva. Čim su ostavili kofere u maloj, sterilnoj sobi, Lovro je pogledao na sat. “Moram ići, deda. Gužva na poslu. Doći ću za vikend.”
Nije došao za vikend. Nije došao ni sljedeći mjesec. Lovro je bio zauzet renoviranjem vile za prodaju, već trošeći novac koji još nije zaradio.
U domu, Ante je kopnio. Sjedio je pored prozora, gledajući u sivi zid susjedne zgrade, sanjajući miris bora i soli. Osoblje je bilo profesionalno, ali hladno. Svi osim Marije.
Marija je bila mlada medicinska sestra, tiha i vrijedna, koja je u Anti vidjela svog pokojnog djeda. Ona nije samo donosila lijekove. Ona je donosila život. Svako jutro bi mu prokrijumčarila grančicu ružmarina ili lavande iz vrta. “Da miriše na more, šjor Ante,” rekla bi namigujući.
Slušala je njegove priče o ribolovu, o gradnji kuće, o unuku kojeg je volio unatoč svemu. Kada je Ante dobio upalu pluća, Marija je ostajala poslije smjene. Držala ga je za ruku dok je groznica tresla njegovo slabo tijelo, brisala mu čelo i pjevala stare dalmatinske pjesme.
“Zašto si tu, dijete?” pitao je Ante jedne noći, teškim dahom. “Mladi ljudi trebaju biti vani.”
“Vi ste moja obitelj ovdje, Ante,” rekla je Marija iskreno. “Nemam nikog svog u ovom gradu.”
Lovro se nije pojavio ni kad su mu javili da je stanje kritično. “Imam kupca za kuću, ne mogu sad,” rekao je preko telefona. Ante je to čuo. Tada je, s posljednjom snagom i bistrinom uma, pozvao bilježnika u svoju sobu. Marija je pokušala izaći, ali on ju je zamolio da ostane.
Tjedan dana kasnije, Ante je umro. Marija je bila uz njega do posljednjeg udaha. Lovro je stigao tek na sprovod, u crnom odijelu i tamnim naočalama, glumeći tugu pred rodbinom, ali već s ključevima vile u džepu i kupcem koji je čekao potpisivanje ugovora.
Odmah nakon sprovoda, Lovro je odjurio prema moru. Vodio je bogatog stranog investitora da mu pokaže “obiteljski dragulj”.
Parkirao je ispred kamene ljepotice. “Evo je,” rekao je ponosno kupcu. “Sve je čisto, papiri su spremni. Samo otključamo i vaša je.”
Gurnuo je ključ u bravu. Ali ključ se nije okretao.
Lovro je nervozno cimao kvaku. “Mora da je zahrđalo od morske soli,” promrmljao je, osjećajući kako ga kupac, bogati Nijemac, gleda s nestrpljenjem. Lovro je gurnuo jače, spreman da ramenom razvali vrata svoje “nasljedovine”.
Ali prije nego što je udario, čuo se zvuk otključavanja s unutarnje strane. Brava je škljocnula. Vrata, teška i masivna, polako su se otvorila.
Lovro je ustuknuo. Na pragu, u jednostavnoj ljetnoj haljini, s kosom vezanom u rep, stajala je Marija. Medicinska sestra iz doma.
“Ti?” izletjelo je iz Lovre, a lice mu se iskrivilo od bijesa. “Što ti radiš ovdje? Kako si ušla? Jesi li provalila da ukradeš nešto prije nego što prodamo?”
Marija ga je gledala mirno. Nije se pomaknula s praga. “Nisam provalila, Lovro. Imam ključ.”
“Daj mi to!” viknuo je Lovro, pruživši ruku. “To je moja kuća! Gubi se van prije nego što pozovem policiju! Znao sam da si iskorištavala starca!” Okrenuo se kupcu. “Ispričavam se, ovo je samo posluga koja je umislila da je obitelj.”
Marija je polako izvadila iz džepa presavijeni papir s pečatom javnog bilježnika. Nije mu dala ključ. Pružila mu je papir.
“Ovo je za tebe,” rekla je tiho. “Deda Ante mi je rekao da ti ovo dam kad dođeš s kupcem. Znao je da ćeš doći odmah nakon sprovoda.”
Lovro je zgrabio papir. Dok je čitao, boja mu je nestajala s lica brže nego morska pjena na vjetru. Ruke su mu se počele tresti tako jako da je papir šuškao.
Bila je to oporuka.
“Mom unuku Lovri,” pisalo je Antinom drhtavom rukom, “ostavljam sav novac koji sam imao na računu – točno onoliko koliko je koštao moj boravak u domu koji si mi ti ‘sredio’. Niti centa više.”
Lovro je preskakao redove, tražeći dio o kući. I našao ga je.
“Ovu kuću, koju sam gradio svojim rukama, kamen po kamen, ostavljam Mariji. Ne zato što mi je rod, već zato što je bila jedina koja je od ove kuće napravila dom, a od mene čovjeka, u danima kad sam bio samo broj na tvom popisu obaveza. Kuću ostavljam onome tko je zna voljeti, a ne onome tko je zna samo prodati.”
Lovro je zgužvao papir. “To je laž! Ti si ga natjerala! On je bio senilan!” vrištao je, unoseći se Mariji u lice.
“Bio je pri čistoj svijesti,” mirno je rekao glas iza njih.
Lovro se okrenuo. Na stazi je stajao javni bilježnik, onaj isti koji je bio u domu. “Gospodine Lovro, proces je završen. Vlasnički list je već na ime gospođice Marije. Vi ste ovdje, tehnički, uljez.”
Kupac, Nijemac, pogledao je Lovru, pa Mariju, pa bilježnika. Shvatio je situaciju. Prezrivo je odmahnuo rukom prema Lovri, sjeo u svoj automobil i odvezao se, ostavljajući Lovru samog u oblaku prašine i sramote.
Lovro je ostao stajati pred vratima vile koja više nije bila njegova. Gledao je u Mariju, djevojku koju je ignorirao u hodnicima doma, misleći da je nebitna. Sada je ona držala ključeve njegovog nasljedstva.
“Mogao si ući, Lovro,” rekla je Marija, a u glasu joj nije bilo trijumfa, samo tuge. “Ante te je čekao do zadnjeg trena. Da si samo jednom došao, da si samo jednom donio taj ružmarin koji sam ja brala umjesto tebe… sve bi bilo tvoje. Nije on htio dati kuću meni. Htio je samo unuka.”
Marija je polako zatvorila teška hrastova vrata. Zvuk brave koja se zaključava bio je konačan. Lovro je ostao sam na vrelom dalmatinskom suncu, ispred kamenog zida koji je izgradio njegov djed, shvaćajući da je u utrci za novcem izgubio jedino bogatstvo koje se ne može kupiti.
