Gradilište novog tržnog centra bilo je bučno, prašnjavo i nemilosrdno, baš kao i život dede Hamida koji je živio u maloj, nakrivljenoj kućici odmah do ograde. Hamid je bio sam na svijetu, penzija mu je bila mizerna, a zima je dolazila brzo. Ipak, svakog dana točno u podne, Hamid bi izašao u svoje dvorište noseći veliku, okruglu tepsiju prekrivenu čistom krpom.
Miris vruće sirnice ili krompiruše, one prave, domaće, širio se gradilištem i mamio radnike koji su jeli suhe sendviče. Hamid bi prišao ogradi i pozvao ih: “Hajde, djeco, da se ugrijete! Vruće je!” Radnici, predvođeni mladim Senadom, dotrčali bi zahvalni, uzimali komade pite i hvalili dedu. “Dedo Hamide, ti si čudo! Bolje kuhaš nego moja mati!” govorio bi Senad punih usta.
Hamid bi se samo blago smješkao, gledajući ih kako jedu s uživanjem. “Samo jedite, snaga na usta ulazi,” govorio bi, skrivajući svoje drhtave ruke iza leđa. Nitko od radnika nije primijetio da Hamid nikada nije uzeo ni komad te pite za sebe. Mislili su da je on već ručao, da je sit, da je to samo gesta dobrog komšije koji ima viška vremena i brašna.
Nisu znali istinu koja se krila iza zidova one male kuće. Hamid nije imao viška. Hamid nije imao ništa. Da bi kupio sir, brašno i ulje za tu tepsiju, on se odrekao svog ručka. Svakog dana, dok su radnici jeli njegovu pitu, Hamid bi se vratio u svoju hladnu kuhinju i potopio koru starog, suhog hljeba u vodu – to je bio njegov jedini obrok.
Radio je to jer su ga ti mladići podsjećali na njegovog sina koji je poginuo u ratu. Hraniti njih bilo je kao da hrani uspomenu na njega. Ali njegovo staro tijelo nije moglo izdržati taj tempo. Glad i hladnoća su ga polako, ali sigurno slamali.
Jednog utorka, radnici su sišli s skele u podne, čekajući poznati zvižduk i miris pite. Ali dvorište je bilo prazno. Tepsije nije bilo. Senad je prišao ogradi. “Hamide?” pozvao je. Tišina. Dimnjak se nije dimio, što je bilo čudno za novembar.
“Možda je bolestan,” rekao je šef gradilišta Jusuf. “Idite vidjeti.” Senad je preskočio ogradu. Pokucao je na vrata, ali odgovora nije bilo. Gurnuo je vrata – bila su otključana.
Ušao je u kuću i istog trena ga je zapuhnula hladnoća, gora nego vani. “Dedo?” pozvao je, ulazeći u dnevnu sobu. A onda je stao. Tanjur mu je umalo ispao iz ruke.
Hamid je ležao na podu, pored ugašenog šporeta. Bio je u nesvijesti, blijed kao kreč, a koža mu je bila hladna. Ali ono što je šokiralo Senada nije bio samo prizor palog starca. Bio je to stol pored njega.
Na tom malom, klimavom stolu, sve je bilo spremno za današnju pitu. Vreća brašna, gruda sira i flaša ulja – sve kupljeno i netaknuto. Ali pored tih namirnica, na Hamidovom tanjiru, stajala je istina koja je Senada udarila u stomak jače od bilo kojeg malja. U tanjiru je bila samo voda i u njoj potopljena, tvrda kora bajatog hljeba. To je bio Hamidov ručak. To je bio njegov ručak svakog dana.
Senad je pao na koljena pored starca. “Jusufe! Zovi hitnu! Dedo je gladan! On je… on je umirao od gladi da bi nas hranio!” vikao je, dok su mu suze navirale. Jusuf je utrčao, vidio prizor i preblijedio. Tajkuni za koje su gradili nisu imali srca, ali ovi radnici, ljudi od žuljeva i znoja, imali su ga i previše.
Skinuli su svoje debele zimske jakne i pokrili starca. Senad je trčao do gradilišta i donio njihov ručak – sendviče, čokolade, sve što su imali. Kada je Hamid otvorio oči, zbunjen i slab, vidio je svoju malu sobu punu krupnih ljudi koji plaču.
“Zašto, dedo?” pitao je Jusuf, držeći ga za ruku. “Zašto si nam davao hranu kad sam nemaš ni mrvice?”
Hamid se slabašno nasmiješio, gledajući u Senada. “Ličite na njega,” prošaptao je, pokazujući glavom na uokvirenu sliku mladića u uniformi na zidu. “Moj sin. I on je bio radnik. I on je bio gladan tamo negdje… Volio je pitu. Kad vama dam, kao da njemu dajem. Moja duša se najede, a za stomak… lako ćemo.”
U sobi je nastao tajac, teži od betona. Ti ljudi su jeli njegovu žrtvu, misleći da je to obična užina. Jeli su život starca koji je tražio utjehu u njihovim licima.
Hamid se oporavio, ali radnici mu nisu dali da se vrati na staro. Sutradan, gradilište tržnog centra je stalo, ali mješalica je i dalje radila – u Hamidovom dvorištu. Jusuf je donirao materijal, a radnici su donirali ruke.
Za tri dana, Hamidova kuća je bila neprepoznatljiva. Popravili su krov, izolirali zidove, unijeli novi namještaj. Napunili su mu ostavu hranom do plafona – brašnom, uljem, mesom, drvima.
Ali najveći poklon došao je na kraju. Senad je, u ime svih radnika, na zid Hamidove kuće, pored ulaza, postavio malu mramornu ploču. Na njoj je pisalo: “Dom dede Hamida – gdje se dobrota mijesila rukama, a dijelila srcem. Tvoji sinovi s gradilišta.”
Od tog dana, Hamid više nikada nije jeo sam. Svakog dana u podne, jedan od radnika bi došao da jede s njim. Ne njegovu pitu, već ručak koji su oni donijeli njemu.
Starac je svakog dana nosio vruću pitu radnicima, a sam je jeo suhi hljeb, želeći samo da nahrani uspomenu na svog sina. Nije ni slutio da će ta žrtva dirnuti srca grubih ljudi toliko jako da će oni postati sinovi koje je izgubio i da će se pobrinuti da njegova starost više nikada ne bude ni hladna ni gladna.
