Zima u Lici nije praštala. Snijeg je napadao do prozora male, drvene kućice na rubu šume, u kojoj je baka Janja živjela sama. Njena peć bila je hladna već dva dana. Drva su joj nestala, a penzija nije stizala. Janja je sjedila u mraku, umotana u tri deke, ali hladnoća joj je ulazila u kosti, prijeteći da joj zaustavi srce. Znala je da neće preživjeti još jednu noć bez vatre.
Gledala je kroz zamrznuti prozor prema brdu. Tamo se prostirala ogromna, gusta šuma koja je pripadala Karlu, novom vlasniku pilane, čovjeku o kojem se u selu pričalo samo šapatom. Govorili su da je nemilosrdan, da je ogradio šumu žicom i da pušta pse na svakoga tko se približi. Ali Janja nije imala izbora. Strah od Karla bio je manji od straha od smrzavanja.
Sačekala je sumrak. Obukla je sve što je imala, uzela mali, zahrđali srp i komad užeta, i krenula u dubok snijeg. Hodala je teško, noge su joj propadale, ali je gurala naprijed. Došla je do ruba Karlove šume. Nije smjela sjeći drveće, ali je znala da ima opalih grana koje vjetar slomi.
Počela je skupljati suho granje, kopajući rukama po snijegu. Ruke su joj bile modre, bez rukavica, ali nije osjećala bol, samo utrnulost. Skupila je naramak, vezala ga užetom i pokušala ga podići na leđa. Teret je bio pretežak za njeno slabo tijelo. Posrnula je i pala u snijeg, ali se pridigla, vukući drva.
Tada je čula zvuk motora. Jaka svjetla su je zaslijepila.
“Stoj!” zagrmio je muški glas.
Janja se skamenila. Iz velikog terenca izašao je Karlo, visok, u debeloj bundi, s baterijskom lampom u ruci. Njegovo lice, obasjano svjetlom, izgledalo je ljutito.
“Opet kradljivci!” viknuo je, prilazeći joj brzim koracima. “Zar ne znate čitati znakove? Privatni posjed!”
Janja je pokušala pobjeći, ali noge su je izdale. Pala je ponovno pored svog naramka. “Oprostite, gospodine,” jecala je, tresući se. “Samo malo granja… za potpalu… smrznut ću se…”
Karlo je stao iznad nje. Uperio joj je svjetlo u lice. Vidio je staricu koja leži u snijegu, vidio je naramak mokrih grana koje ne bi gorjele ni pet minuta. Vidio je njene ruke, crvene, natečene, s ranama od hladnoće.
“Ustaj!” naredio je grubo.
Uhvatio ju je za ruku. Janja je mislila da će je udariti ili odvući u policiju. “Molim vas, neću više,” plakala je. “Nemojte me u zatvor, stara sam.”
“Rekao sam ustaj!” Karlo ju je podigao s lakoćom, ali nije je pustio. “Ne ideš ti nikakvom policijom. Ideš sa mnom.”
Vukao ju je prema svojoj kući, velikoj vili na vrhu brda koja je svijetlila kao dvorac. Janja je mislila da je to kraj. Vodio ju je u svoju jazbinu da joj sudi. Nije se mogla opirati. Ostavila je drva u snijegu, svoju jedinu nadu, i prepustila se sudbini u rukama čovjeka kojeg su zvali “zvijer”.
Karlo je uveo Janju u ogromnu dnevnu sobu u kojoj je pucketala vatra u kaminu. Toplina je udarila Janju u lice, ali ona se i dalje tresla od straha. Stajala je na skupom tepihu u svojim blatnjavim, mokrim cipelama, ne smijući se pomaknuti. “Sjedni,” rekao je Karlo, pokazujući na kožnu fotelju ispred kamina. Janja je oklijevala, bojeći se da će zaprljati namještaj, ali Karlo ju je nježno, gotovo očinski, gurnuo da sjedne.
Zatim je nestao u kuhinji. Janja je gledala oko sebe, očekujući policiju, ali Karlo se vratio s lavorom tople vode, ručnikom i kutijom prve pomoći. Kleknuo je pred nju, skinuo joj mokre, poderane čarape i stavio njene modre, smrznute noge u toplu vodu.
“Boli li?” pitao je tiho, dok je sapunao njene ruke pune ranica.
Janja je zaplakala. “Zašto ovo radite?” jecala je. “Krala sam od vas. Svi kažu da ste vi zvijer.”
Karlo je zastao. Pogledao je u njene ruke, a onda u njene oči. Njegov grubi izraz lica se smekšao, otkrivajući umor i tugu koju nitko u selu nije vidio. “Zvijer?” nasmijao se gorko. “Možda jesam za one koji imaju previše, a hoće još. Ali za one koji nemaju ništa…”
Izvadio je debelu mast i počeo joj mazati ruke. “Moja majka je umrla od upale pluća jedne zime, jer nismo imali za drva,” rekao je Karlo, glasom koji je bio jedva čujan. “Ja sam bio dijete. Nisam joj mogao pomoći. Gledao sam kako se gasi. Kada sam vas vidio u snijegu, kako kopate onim smrznutim prstima… nisam vidio lopova. Vidio sam nju.”
Janja je ostala bez riječi. Čovjek kojeg se cijelo selo bojalo, tajkun koji je ogradio šumu, klečao je pred njom i liječio joj rane, progonjen duhovima vlastitog siromaštva. Nije ju odveo u policiju da je kazni; odveo ju je kući da spasi sebe od grižnje savjesti što je dopustio da itko u njegovoj blizini osjeti istu onu hladnoću koja mu je uzela majku.
Nakon što ju je ugrijao i nahranio toplom juhom, Karlo je pozvao svoje radnike. “Napuni kamion,” naredio je kratko. “Najbolja drva. Suha bukva. I vozi za nama.”
Odvezao je Janju kući u svom terencu. Radnici su istovarili drva, dovoljno za dvije zime, i složili ih u njenu šupu. Karlo je ušao u njenu malu kuću, provjerio peć i ostavio joj svoj broj telefona.
“Nikad više,” rekao je strogo, stojeći na vratima. “Nikad više nemojte ići u šumu po noći. Kad vam zatreba, samo nazovite. Moji ljudi će donijeti. To nije milostinja, to je moja obaveza prema onoj šumi i prema vama.”
Selo je sutradan brujalo. Vidjeli su kamion, vidjeli su drva. Nisu mogli vjerovati. Janja je sjedila pored svoje užarene peći, grijući ruke koje više nisu boljele. Starica je krala drva misleći da ide u smrt, bježeći od “zvijeri”. Ali u toj zvijeri pronašla je čovjeka koji je ispod grubog kaputa nosio ranjeno srce, i koji je shvatio da se prava moć ne pokazuje time koliko možeš ograditi, već koliko ljudi možeš ugrijati.
