Nana Fata bila je poznata u cijelom naselju, ali ne po dobru, već po svojoj “škrtosti”. Živjela je u maloj, trošnoj kućici na kraju ulice, bez televizora, često bez grijanja, a jela je najjeftiniji kruh i pila čaj od trava koje je sama brala. Ipak, svakog prvog u mjesecu, bez obzira na kišu, snijeg ili bolest, Fata bi obukla svoje jedine čitave cipele i otišla u poštu. Tamo bi, drhtavim rukama, uplatila uplatnicu za životno osiguranje, iznos koji je bio pola njene penzije.
Komšinica Senada, koja je živjela prekoputa i voljela zabijati nos u tuđa posla, često joj se rugala. “Vidi je,” govorila bi drugim ženama na kafi. “Gladuje, hoda u poderanom, a plaća to osiguranje kao da je bogatašica. Kome će to ostaviti? Nema nikoga. Mačkama? Luda žena, bolje da kupi drva da se ne smrzne.” Fata je čula te priče. Ponekad bi joj Senada donijela ostatke ručka, s visine, govoreći: “Evo, Fato, da ne umreš od gladi dok štediš za sanduk.”
Fata bi uzela hranu, zahvalila se, ali nikada nije odustala od svoje polise. To je bio njen zavjet, njena tajna misija koja je trajala punih trideset godina. Međutim, starost i glad su učinile svoje. Te zime, Fata je pala u postelju. Nije imala snage otići do pošte. Ležala je u hladnoj sobi, pokrivena starim kaputima, dok je vjetar zviždao kroz prozore.
Senada je pozvala hitnu, ali i “socijalno”, misleći da će Fatu odvesti u dom i da će se riješiti “sramote” iz ulice. Ali prije hitne, pred Fatinu kuću stao je srebrni službeni automobil s logom velike osiguravajuće kuće. Iz njega je izašao Mirza, mlad i ozbiljan čovjek u odijelu, s kožnom torbom.
Senada je odmah istrčala. “Džaba ste dolazili,” rekla je zlobno. “Nema ona para. Umire. Sigurno nije platila ratu pa ste došli da joj plijenite stvari, jel’ da? E pa, nema ništa osim ovih krpa.”
Mirza je ignorirao Senadu. Pokucao je na vrata i ušao u mračnu, ledenu sobu gdje je Fata ležala. Starica je otvorila oči, uplašena. “Nisam platila ovaj mjesec, sinko,” prošaptala je suhim usnama. “Nemojte mi poništiti polisu… molim vas. Trideset godina…”
Mirza je sjeo na rub kreveta, otvorio torbu i izvadio debeli dosje. “Nisam došao da poništim, nano Fato,” rekao je blago. “Došao sam jer je vaša polisa ‘Zlatna jesen’, ona stara, s indeksacijom, upravo sazrela. Iznos je… pa, iznos je iznenađujući.”
Senada je stajala na vratima, prisluškujući, očekujući da čuje kako Fata duguje novac. Ali Mirza je izvadio ček.
Mirza je izvadio ček iz fascikle i stavio ga na Fatin stari, izgrebani noćni ormarić. Brojka na papiru imala je toliko nula da je Senada, koja je virila preko vrata, morala protrljati oči. Bilo je to stotinu tisuća maraka.
“To je nemoguće!” vrisnula je Senada, zaboravivši na glumu. Uletjela je u sobu. “Ova žena nema za kruh! Kakvo je to osiguranje?!”
Mirza se okrenuo prema njoj, hladan i profesionalan. “To je polisa sa štednom komponentom i složenom kamatom, gospođo. Nana Fata je uplaćivala redovno punih trideset godina, u vrijeme najveće inflacije, nikada nije preskočila mjesec. S indeksacijom i dobiti firme, ovo je njena isplata.”
Senadino lice se istog trena promijenilo. Od zlobne susjede, pretvorila se u najbolju prijateljicu. “Oh, Fato, dušo moja,” počela je, pokušavajući uhvatiti staricu za ruku. “Vidiš kako ti se posrećilo! Ne brini ti ništa, ja ću ti pomoći da to potrošiš. Mi smo kao sestre, zar ne? Znaš da sam ti uvijek donosila juhu…”
Fata je polako izvukla svoju ruku iz Senadinog stiska. Iako je bila slaba, njen pogled je bio bistar. “Sjećam se tvoje juhe, Senada,” rekla je tiho. “Bila je to voda u kojoj si prala suđe. I sjećam se kako si mi se smijala dok sam hodala po kiši do pošte.”
Fata je uzela ček drhtavim rukama. Pogledala je u Mirzu.
“Sinko,” rekla je. “Meni ovaj novac ne treba za mene. Ja sam jednom nogom u grobu. Štedjela sam ga za nekog drugog.”
“Za koga, nano?” pitao je Mirza. “Nemate djece.”
“Imam svu djecu ovog grada,” rekla je Fata. “Prije četrdeset godina, izgubila sam bebu jer nisam imala novca za lijekove. Zaklela sam se tada da, ako ikad budem imala, nijedna majka neće plakati kao ja.”
Pružila je ček natrag Mirzi.
“Uplati ovo bolnici. Pedijatriji. Za inkubatore. Za lijekove sirotinji. Sve do zadnje marke.”
Senada je zinula. “Ti si luda! Daješ bogatstvo, a nemaš ni drva!”
Mirza je uzeo ček, a oči su mu zasuzile. “Nano Fata,” rekao je, glasom punim poštovanja. “Vaša želja bit će ispunjena. Ali moja firma ima fond za ovakve klijente. Nećemo dozvoliti da naš najveći donator živi u hladnoći.”
Mirza je telefonirao. U roku od dva sata, pred Fatinu kuću stigao je kamion s drvima, hranom i novim namještajem, poklon osiguravajuće kuće. Ali najbolji dio bio je dolazak liječnika kojeg je Mirza platio da pregleda Fatu.
Senada je stajala na svom prozoru, gledajući kako ljudi unose stvari u Fatinu kuću, kako je njeguju i paze. Gledala je kako “luda” starica postaje heroj grada, dok su novinari dolazili da snime priču o ženi koja je gladovala da bi spasila tuđu djecu. Senada je spustila roletnu, ostavši u mraku svoje zavisti.
Nana Fata je umrla godinu dana kasnije, u toploj sobi, sita i voljena. Na njenoj dženazi bilo je hiljade ljudi – roditelja čiju je djecu spasio njen novac.
Starica je godinama plaćala osiguranje umjesto hrane, a susjedi su je zvali ludom škrticom. Nisu znali da ona nije štedjela za starost, već za vječnost. Njena polisa nije isplatila samo novac; isplatila je lekciju o humanosti koja je posramila sve one koji su mjerili bogatstvo debljinom novčanika, a ne veličinom srca.
