Vlada je bio “gazda” celog kraja. Vlasnik građevinske firme, diskoteka i pola grada. Vozio je blindirani crni džip, a oko njega su uvek išla dvojica momaka kratkih vratova i mrkih pogleda. Vlada je bio poznat kao preke naravi – ako bi ga neko popreko pogledao, taj ne bi dobro prošao.
Tog jutra, Vlada je parkirao svoju “zver” ispred gradske pekare, zauzevši pola trotoara, kao i obično.
Niz ulicu je, na starom, rđavom biciklu “Pony”, polako vozio deda Bogdan. Bogdan je bio tih, skroman starac koji je živeo od minimalne penzije. Imao je problema sa ravnotežom. Dok je pokušavao da zaobiđe Vladin nepropisno parkiran džip, točak mu je proklizao na ivičnjaku.
Bogdan je izgubio kontrolu. Ručka bicikla je jako zagrebala po sjajnim, crnim vratima džipa. Škriiiiip. Zvuk je bio jeziv. Bogdan je pao na asfalt, ali to je bio manji problem.
Vlada, koji je upravo izlazio iz pekare, video je sve. Lice mu je pocrvenelo kao paprika. Bacio je burek na pod i potrčao ka starcu.
“Jesi li ti normalan, bre?!” zagrmeo je Vlada, unoseći se starcu u lice. “Znaš li ti koliko košta ovo farbanje?! Matore drtine, treba vam zabraniti da izlazite napolje!”
Bogdan je ustao, tresući se. Kolena su mu krvarila, ali je bio više uplašen Vladinog besa. “Izvini, sinko… nisam hteo… proklizao sam…”
“Šta izvini?! Šta imam ja od tvog izvini?!” Vlada je zamahnuo rukom kao da će ga udariti. Njegovi telohranitelji su već prišli, spremni da “reše stvar”.
Bogdan je drhtavim rukama počeo da pretura po džepovima svog starog sakoa.
“Nemam novca, sinko… penzija je tek za pet dana… ali evo…”
Bogdan je izvadio stari, težak džepni sat na lancu. Bio je izlizan, ali očuvan.
“Uzmi ovo,” rekao je Bogdan, pružajući sat Vladi. “Ovo je jedino vredno što imam. To je… uspomena iz rata. Ali pokriće štetu. Zlato je. Uzmi, samo me nemoj tući.”
Vlada je besno oteo sat iz starčeve ruke, spreman da ga baci o beton. “Šta će meni tvoja starudija?! Misliš da ovim kršom možeš da platiš štetu na džipu od 100.000 evra?!”
Vlada je podigao ruku da baci sat, ali mu je pogled slučajno pao na poleđinu sata. Sunce je obasjalo gravuru na poklopcu.
Vlada se zaledio. Ruka mu je ostala u vazduhu. Polako je spustio sat i pročitao natpis naglas. Pisalo je: “Mom bratu Lazaru, da te čuva na Košarama. Zauvek tvoj Bogdan.”
Vladi su ispali ključevi od džipa iz ruke.
Vlada je gledao u taj stari sat kao da gleda u duha. Ruke su mu počele da se tresu, a sav bes je ispario u sekundi. Podigao je pogled ka starcu koji je i dalje stajao pognute glave, očekujući udarac.
“Ti si… ti si Bogdan?” upitao je Vlada promuklim glasom, jedva zadržavajući suze. “Bogdan ‘Lek’? Bolničar?”
Bogdan je podigao glavu, zbunjen. “Tako su me zvali, sinko… pre dvadeset godina. Kako ti to znaš?”
Vlada je pao na kolena. Pravo na prljavi asfalt, ne mareći za svoje skupo odelo. Njegovi telohranitelji su zapanjeno krenuli ka njemu: “Šefe, šta vam je? Da ga sklonimo?”
“Nazad!” viknuo je Vlada na njih. “Svi nazad! Glavu dole kad stojite pred ovim čovekom!”
Vlada je uhvatio Bogdanovu staru, izboranu ruku i prislonio je na svoje čelo, a zatim je poljubio.
“Ja sam Vlada,” rekao je, gledajući starca u oči koje su sada bile pune suza. “Lazarov sin. Onog Lazara kojeg si ti nosio dvanaest kilometara na leđima kroz snežnu oluju kad je bio ranjen. Onog Lazara kome si dao ovaj sat da ga čuva, a koji mi je pred smrt rekao: ‘Ako ikad sretneš Bogdana, poljubi mu ruku kao svecu, jer da nije bilo njega, ti se nikad ne bi rodio’.”
Bogdanu su krenule suze. Prepoznao je crte lica svog najboljeg ratnog druga u ovom bahatom čoveku ispred sebe. “Mali Vlada… Lazar je stalno pričao o tebi. Kaže, biće mangup, ali ima dobro srce.”
Vlada je obrisao suze rukavom. “Izgleda da sam mangup postao, ali sam srce negde usput izgubio, čika Bogdane. Hteo sam da te udarim zbog parčeta lima…”
Vlada je ustao i pažljivo vratio sat Bogdanu u džep.
“Ovaj sat nema cenu. A moj džip… to je samo gvožđe.”
Vlada se okrenuo ka svojim telohraniteljima. “Ubacite bicikl u gepek. Pažljivo! Ako ga ogrebete, leteće glave.”
Zatim se okrenuo Bogdanu. “Čika Bogdane, molim te, uđi u auto. Idemo kod mene. Moja majka, Lazarova udovica, živa je. Kad te vidi… pa to će joj biti najsrećniji dan u životu.”
“Ali, sinko… isprljaću ti sedišta, vidi me kakav sam…” bunio se Bogdan.
“Neka se isprljaju,” rekao je Vlada, otvarajući mu vrata i pomažući mu da uđe kao da je predsednik države. “Ta sedišta se mogu oprati, ali obraz koji sam umalo danas izgubio, to se ne pere.”
Vlada je tog dana naučio lekciju koju nije zaboravio. Popravio je Bogdanu kuću, obezbedio mu dostojanstvenu starost, a onaj ogrebani džip? Nikada ga nije popravio. Ostavio je tu ogrebotinu na vratima da ga svakog dana podseća da moć nije u onome što voziš, već u onome koga poštuješ.
