Dragan je mrzeo visinu, ali je mrzeo siromaštvo još više. Zato se svakog jutra u 5 sati penjao na skelu na desetom spratu, noseći džakove cementa koji su bili teži od njega. Otkad mu je žena umrla, Dragan je bio i otac i majka maloj Lenki.
Lenka je bila odličan đak, tiha i skromna. Nikada ništa nije tražila. Ali kada je učiteljica podelila flajere za rekreativnu nastavu na moru, Lenkine oči su zasijale. Sva deca su išla. Cena je bila 300 evra. Za Dragana, to je bilo bogatstvo.
“Ne brini, princezo,” rekao joj je te večeri, dok su jeli pasulj treći dan zaredom. “Tata će srediti. Ići ćeš na more i donećeš tati najlepšu školjku.”
Dragan je počeo da radi duple smene. Ostajao je na gradilištu dok se ne upale reflektori, mešao malter dok mu ruke nisu prokrvarile. Štedeo je svaki dinar. Nije kupovao cigarete, preskakao je ručak.
Do roka za uplatu ostala su još dva dana. Falilo mu je još samo 20 evra. Bio je preumoran. Noge su mu klecale dok je hodao po dasci na petom spratu.
“Ajde, Dragane, još malo! Samo još ova kolica!” bodrio je sam sebe, brišući znoj koji mu je ulazio u oči.
Ali umor je učinio svoje. U trenutku nepažnje, Dragan je stao na ivicu daske koja nije bila pričvršćena.
Svet se okrenuo. Čuo se prasak, vrisak kolega, i onda tup udarac. Srećom, pao je na gomilu peska na spratu niže, a ne na beton. Ali bol u nozi je bio zaslepljujuć. Pukla je kost.
Probudio se u bolnici, u gipsu. Prva misao nije bila bol. Prva misao je bila: “Ekskurzija.”
Doktor je ušao. “Imali ste sreće, Dragane. Ali, nema rada bar tri meseca.”
Dragan je počeo da plače. Ne zbog noge. Plakao je jer je znao – nema rada, nema plate, nema mora. Izneverio je Lenku. Obećao joj je, a sada leži ovde beskoristan.
Sutradan, vrata bolničke sobe su se otvorila.
Na vratima se pojavila mala Lenka, a za njom je išao Draganov poslovođa, Miki. Lenkine oči su bile crvene od plakanja, ali kada je videla tatu, potrčala je ka krevetu.
“Tata!” zagrlila ga je pažljivo, pazeći na gips. “Jesi li dobro? Miki mi je rekao da si pao…”
Dragan je gutao knedlu. Nije mogao da je pogleda u oči. “Izvini, zlato… Tata je nespretan. I… imam loše vesti. Pare… one pare za more…” glas mu je pukao. “Nisam uspeo, Lenka. Sve će otići na lekove i bolovanje. Nema mora ove godine.”
Očekivao je suze, razočaranje, možda čak i dečiji bes. Umesto toga, Lenka se odmakla, skinula svoj mali roze ranac i izvadila nešto umotano u krpu.
Bila je to njena kasica-prasica, ona koju je čuvala od prvog razreda. Bila je razbijena.
Lenka je istresla sadržaj na bolnički pokrivač. Gomila sitnih dinara, par zgužvanih novčanica od 100 i 200 dinara. Sve što je ikada dobila od rodbine za rođendane ili od “zubić vile”.
“Tata,” rekla je Lenka ozbiljno, brišući mu suze malim palcem. “Ovde ima 3.450 dinara. To je za tvoju nogu. Da ozdraviš.”
“Ali Lenka… to je tvoja ušteđevina… a more?”
Lenka ga je pogledala onim pogledom koji je bio previše zreo za deset godina. “Tata, meni ne treba more ako ti nisi dobro. Šta će mi školjke ako tebe boli? Ti si moje more. Ti si moj svet.”
Dragan je zaplakao naglas, skrivajući lice u jastuk. U tom trenutku, osetio se kao najbogatiji čovek na svetu, iako u džepu nije imao ni banke.
Tada se Miki, poslovođa koji je stajao na vratima i brisao oči, nakašljao. Prišao je krevetu i spustio debelu kovertu pored Lenkinih sitnih para.
“E, Dragane… ti si tvrdoglav čovek,” rekao je Miki promuklo. “Mislio si da niko ne vidi koliko rintaš? Momci sa gradilišta… svi smo se skupili. Svako je dao koliko je imao. Ovde imaš dovoljno da platiš Lenki ekskurziju, i da imaš za kiriju dok ne skineš gips.”
Dragan je gledao u kovertu, pa u Mikija, pa u Lenku.
“Ali… ja to ne mogu da primim…”
“Možeš i moraš,” prekinuo ga je Miki. “Ti si nam brat. A Lenka ide na to more. I ima da nam donese svima po magnet, jel jasno?”
Lenka se nasmejala kroz suze i zagrlila Mikija, a onda se vratila tati. Dragan ju je stisnuo najjače što je mogao. Tog leta, Lenka je otišla na more. Donela je tati najveću školjku koju je našla. Ta školjka i danas stoji na počasnom mestu u njihovoj maloj dnevnoj sobi, pored one razbijene kasice-prasice – kao podsetnik da se ljubav ne meri evrima, već zagrljajima kad je najteže.
