Nedim je bio ugledni sarajevski advokat, čovjek čija je riječ bila zakon, kako u sudnici, tako i u kući. Za svog sina jedinca, Alena, isplanirao je savršen život: Pravni fakultet, stažiranje u očevoj kancelariji, a zatim preuzimanje obiteljskog carstva. Ali Alen je imao drugačije ruke. Njegovi prsti nisu bili stvoreni za listanje debelih zakona, već za umjetnost, za makaze i češalj.
Kada je Alen napunio osamnaest godina i rekao ocu da ne želi studirati pravo, već da želi otvoriti frizerski salon, Nedim je to shvatio kao najveću izdaju. Sjedili su u Nedimovoj mračnoj, kožom obloženoj radnoj sobi. Zrak je bio težak od dima cigara i razočaranja.
“Frizer?” ponovio je Nedim s gnušanjem, kao da je izgovorio psovku. “Da služiš ljudima? Da im pereš masne kose? Ja sam uložio bogatstvo u tebe da budeš gospodin, a ti hoćeš biti sluga?”
“To je umjetnost, babo,” pokušao je objasniti Alen. “Ja to volim. Želim stvarati.”
“Umjetnost je kad pobijediš na sudu!” zaurlao je Nedim, bacivši čašu o zid. “Nećeš me sramotiti pred čaršijom! Ili ćeš upisati pravo, ili…”
“Ili šta?” upitao je Alen tiho.
“Ili izađi iz ove kuće i zaboravi da imaš oca,” rekao je Nedim hladno. “Za mene si mrtav. Nijedan fening od mene nećeš dobiti za te tvoje makaze.”
Alen je te noći spakirao svoje stvari. Uzeo je samo odjeću i svoj set makaza koji je kupio od džeparca. Izašao je bez pozdrava, dok je Nedim sjedio u fotelji, okrenut leđima, uvjeren da će se “mali” vratiti puzajući kad ogladni. Ali Alen se nije vratio.
Prošlo je deset godina. Nedim je ostario, ali starost mu nije donijela mir. Izgubio je parnice, izgubio je zdravlje, a na kraju je izgubio i većinu imetka zbog loših ulaganja. Živio je sam, ogorčen i zapušten, u stanu koji je bio prevelik za jednog starca.
Jednog dana, dobio je poklon bon od bivšeg klijenta za “tretman u najboljem salonu u gradu”. Nedim nije volio novotarije, ali mu je kosa bila preduga, a brada zapuštena. Odlučio je otići, čisto da ubije vrijeme.
Salon “Royal” nalazio se u centru, sav u staklu i mramoru. Izgledao je kao svemirski brod u odnosu na stare brijačnice na koje je Nedim navikao. Ušao je unutra, oslanjajući se na štap. Mladi radnici su trčali oko bogatih klijenata.
“Imam termin,” promrmljao je Nedim recepcionerki. “Kod vlasnika. Tako piše na bonu.”
“Izvolite, gospodine,” rekla je djevojka ljubazno. “Gospodin vas čeka u VIP dijelu.”
Odvela ga je do zasebne prostorije. Tamo, okrenut leđima, stajao je muškarac u savršeno krojenom prsluku, oštreći britvu. Kada se okrenuo, Nedim je vidio uspješnog, samopouzdanog čovjeka s modernom frizurom i tetovažama na rukama. Nije ga prepoznao. Njegov vid je oslabio, a sjećanje na sina je potisnuo duboko u mrak.
“Dobar dan, gospodine,” rekao je vlasnik profesionalno, dubokim glasom. “Sjedite. Sredit ćemo vas da izgledate deset godina mlađe.”
Nedim se opustio pod vještim rukama majstora. Topli ručnik na licu, miris skupe pjene za brijanje i zvuk oštrih makaza djelovali su umirujuće. Vlasnik je radio u tišini, s preciznošću kirurga. Nedim, koji je godinama bio usamljen, osjetio je potrebu da priča.
“Imaš zlatne ruke, sinko,” promrmljao je Nedim ispod ručnika. “Znaš, i moj sin je htio raditi ovo. Bio je opsjednut makazama.”
Vlasnik je zastao na sekundu, ruka mu je zadrhtala u zraku, ali se brzo pribrao. “Je li? I gdje je on sada?”
“Ne znam,” uzdahnuo je Nedim, a glas mu je postao težak. “Otjerao sam ga. Bio sam budala. Htio sam da bude advokat, gospodin. Mislio sam da je ovo posao za sluge. Rekao sam mu da je za mene mrtav ako uzme makaze u ruke. I on je otišao. Deset godina ne znam je li živ.”
Vlasnik je skinuo ručnik s Nedimovog lica. Počeo ga je brijati britvom. Nedim je gledao u plafon, ne videći suze koje su se skupljale u očima čovjeka koji je držao oštricu pod njegovim vratom.
“A što ako je uspio?” upitao je vlasnik tiho. “Što ako je postao najbolji u onome što voli?”
“Onda sam ja izgubio dva puta,” rekao je Nedim. “Izgubio sam sina i izgubio sam okladu sa životom. Sad sam star, sam i siromašan. A on… možda me mrzi.”
“Možda te ne mrzi,” rekao je brijač, brišući pjenu s Nedimova lica. “Možda je samo čekao da vidiš.”
Okrenuo je stolicu prema velikom ogledalu. Nedim je otvorio oči. Iz ogledala ga je gledao uredan, podmlađen starac. Ali Nedim nije gledao sebe. Gledao je čovjeka koji je stajao iza njega, s rukama na njegovim ramenima.
Vlasnik je polako zavrnuo rukav svoje košulje. Na podlaktici, tetovirana crnim slovima, stajala je riječ: NEDIM.
Nedim je zinuo. Uhvatio je čovjeka za ruku, gledajući tetovažu, pa onda u odraz u ogledalu. Te oči. Taj osmijeh.
“Alene?” prošaptao je, a srce mu je htjelo iskočiti.
“Zdravo, babo,” rekao je Alen, s blagim, tužnim osmijehom. “Dobrodošao u moj salon. Onaj koji si rekao da nikad neću imati.”
Nedim je počeo plakati, tresući se u stolici. Sramota ga je preplavila. Njegov sin, kojeg je otjerao kao psa, stajao je ovdje kao vlasnik imperije, dotjeran, uspješan, dok je on, “veliki advokat”, bio oronuo starac u izlizanom sakou.
“Sine…” jecao je Nedim. “Oprosti mi. Bio sam slijep. Vidi te… ti si gospodin. Veći nego ja ikad.”
Alen je kleknuo pored stolice i zagrlio oca. Nije bilo ljutnje. Deset godina rada i uspjeha izliječilo je potrebu za osvetom.
“Nisi ti meni trebao dati feninga, babo,” rekao je Alen. “Samo si trebao vjerovati. Ali u redu je. Tu sam.”
Kada je Nedim krenuo platiti, vadeći zgužvane novčanice, Alen je zatvorio njegov novčanik. “Ovo je kuća tvoje djece. Ovdje se ne plaća.”
Zatim je pokazao rukom prema ulazu u salon. Tamo su stajala dva mala dječaka i prelijepa žena. “Upoznaj svoje unuke, babo. Jedan se zove Nedim, po tebi.”
Otac je oterao sina jer je htio biti frizer, misleći da je to sramota. Deset godina kasnije, taj “sramotni” zanat izgradio je život na kojem bi mu svatko pozavidio. Nedim je naučio da se uspjeh ne mjeri titulom na vratima, već srećom koju čovjek nosi u rukama – bilo da drži zakonik ili makaze.
