Marko je to jutro ustao u pet. Obukao je svoje najbolje odelo, ono koje je kupio na kredit, ugla cao cipele dok se u njima nije ogledao i stao pred ogledalo. Danas je bio dan D. Imao je zakazan razgovor za posao u kompaniji “Omega”, vodećoj firmi u regionu. Plata o kojoj je sanjao, kancelarija sa pogledom, službeni auto – sve je bilo na dohvat ruke. Marko je bio ambiciozan, ali i arogantan; smatrao je da je svet stvoren da bi on njime vladao.
Napolju je lila kiša kao iz kabla. Marko nije hteo da uprlja auto, a taksi nije mogao da dobije, pa je nevoljno ušao u gradski autobus. Gužva je bila nesnosna. Ljudi su se gurali, miris mokrih kaputa bio je gušeći. Marko je nervozno gledao na sat. Autobus je mileo. Kada su napokon stigli na stanicu ispred poslovnog centra, Marko je krenuo ka vratima kao tenk.
Na samim vratima, ispred njega, stajao je starac u izlizanom, sivom mantilu, sa starim šeširom. Kretao se sporo, drhtavim koracima silazeći niz stepenice autobusa, pazeći da se ne oklizne na mokrom metalu.
Marku je pukao film. “Daj, deda, pomeraš se kao puž! Neki od nas rade!” viknuo je.
Starac se okrenuo, pokušavajući da se izvine. “Izvini, sinko, noge me ne slušaju…”
Ali Marko nije imao milosti. U panici da ne zakasni ni minut, snažno je gurnuo starca ramenom u stranu da bi prošao. “Skloni se bre!”
Starac je izgubio ravnotežu. Posrnuo je i pao jednim kolenom pravo u baricu punu blata na trotoaru. Šešir mu je odleteo u vodu. Ljudi na stanici su uzviknuli, neki su krenuli da mu pomognu, ali Marko se nije ni osvrnuo. Preskočio je starčev štap koji je pao na zemlju i potrčao ka staklenoj zgradi, misleći samo na svoju frizuru i CV.
Uleteo je u hol, obrisao cipele, popravio kravatu i sa savršenim osmehom se javio sekretarici. “Marko Jović, imam zakazano kod generalnog direktora u 9:00.”
“Izvolite, gospodin Petrović vas očekuje,” rekla je sekretarica ljubazno. “Samo, upozoravam vas, direktor je danas malo… indisponiran. Imao je nezgodu jutros dok je dolazio.”
Marko je klimnuo glavom, ne slušajući. Ušao je u ogromnu, luksuznu kancelariju. Kožna fotelja direktora bila je okrenuta ka prozoru, ka kišnom gradu.
“Dobar dan,” rekao je Marko samouvereno. “Ja sam Marko Jović. Čast mi je.”
Fotelja se polako okrenula.
Fotelja se okrenula polako, uz tiho škripanje kože. Marko je očekivao strogog biznismena u “Armani” odelu. Umesto toga, ugledao je prizor koji mu je zaledio krv u žilama. U fotelji je sedeo onaj isti starac iz autobusa. Njegov sivi mantil bio je prebačen preko naslona stolice, mokar i blatnjav. Na kolenu skupih pantalona gospodina Petrovića bila je velika, sveža mrlja od blata – ona ista koju mu je Marko napravio pre deset minuta. Na stolu, pored kristalne čaše vode, stajao je onaj blatnjavi šešir.
Marko je prestao da diše. Usta su mu se osušila. Osetio je kako mu noge postaju želatinaste.
“S… sedite, gospodine Joviću,” rekao je Petrović mirnim, dubokim glasom, dok je polako brisao naočare maramicom. Nije bilo besa u njegovom glasu, samo hladno razočaranje.
“Gospodine direktore… ja… ja nisam znao…” Marko je mucao, lice mu je menjalo boje od crvene do bele. “To napolju… kiša je… žurio sam… nisam hteo…”
Petrović je podigao ruku i Marko je ućutao. Direktor je uzeo Markov CV sa stola. Papir je bio savršen, pun desetki, preporuka i impresivnih veština.
“Impresivna biografija,” rekao je Petrović, ne gledajući ga. “Najbolji student. Tri strana jezika. Vođa tima. Ovde piše da ste ‘odlični u radu sa ljudima’ i da posedujete ‘visoke etičke standarde’.”
Petrović je spustio papir i pogledao Marka preko naočara.
“Vidite, Marko, ja sam staromodan čovek. Imam vozača i limuzinu, da. Ali jednom mesečno volim da se provozam gradskim prevozom. Da vidim stvarne ljude. Da osetim puls ovog grada. Da vidim koga zapošljavam i s kim delim ovaj vazduh.”
Ustao je i pokazao na svoje blatnjavo koleno.
“Jutros sam video pravog Marka Jovića. Ne onog sa papira. Video sam čoveka koji gazi preko slabijih da bi stigao do cilja. Video sam čoveka koji misli da njegovo vreme vredi više od tuđeg dostojanstva. Gurnuli ste me u blato, Marko. Niste se okrenuli. Niste rekli izvini. Samo ste potrčali ka mojim vratima.”
Marko je gledao u pod, želeći da propadne u zemlju. “Molim vas, dajte mi šansu… to je bio trenutak slabosti…”
“To nije bila slabost,” rekao je Petrović, cepajući Markov CV na pola. Zvuk cepanja papira odjeknuo je tišinom kao pucanj. “To je bio karakter. Veštine se mogu naučiti, Marko. Ali ljudskost? To se nosi iz kuće. Vi možete biti najbolji menadžer na svetu, ali u mojoj firmi, prvi uslov je da budete čovek.”
Bacio je iscepane polovine u kantu za smeće pored stola.
“Razgovor je završen. Sekretarica će vam pokazati izlaz. I Marko?”
Marko se okrenuo na vratima, slomljen, suznih očiju.
“Kad budete izlazili,” rekao je starac, stavljajući svoj prljavi šešir na glavu, “pazite da ne gurnete čistačicu. Možda je i ona nečija majka.”
Marko je izašao na kišu. Nije imao posao. Nije imao budućnost u toj firmi. Dok je stajao na onoj istoj stanici, pokisao i ponižen, gledao je kako autobusi prolaze. Shvatio je, prekasno, da u životu nije važno koliko brzo trčiš ka vrhu, ako na tom putu gaziš ljude – jer one koje gaziš pri usponu, srešćeš ponovo pri padu.
