Prošlo je točno deset godina otkako je Ana nestala bez traga. Policija je slučaj vodila kao “dobrovoljni odlazak”, iako Davor nikada nije povjerovao u to. Njegova majka ga nikada ne bi ostavila, ne dok je bio tek student na početku života. Ostala je samo stara kuća na periferiji Zagreba i Luna, Anina sijamska mačka, koja je sada već bila stara i spora. Davor je živio u toj kući, zarobljen u prošlosti, čuvajući majčine stvari kao da će se ona svakog trena vratiti s tržnice.
Međutim, posljednjih mjesec dana, mir u kući bio je narušen. Luna, koja je inače spavala po cijele dane, počela se ponašati kao da je opsjednuta. Svake noći, točno u tri ujutro, ulazila bi u Davorovu spavaću sobu. Nije tražila hranu, niti maženje. Odlazila bi do zida iza ormara, stala na stražnje noge i počela grebati.
Zvuk njenih kandži po tapetama bio je nepodnošljiv. Škrip, škrip, škrip. Davor bi se budio u znoju. “Luna, prestani!” vikao bi, bacajući jastuk prema njoj. Mačka bi pobjegla, ali bi se vratila čim bi on ponovo zaspao. Ujutru bi nalazio komadiće poderanih tapeta i žbuke na podu. Zid je izgledao kao da ga netko pokušava prokopati s druge strane.
Davor je bio na rubu živčanog sloma. Nije spavao tjednima. Prijatelji su mu govorili da je mačka poludjela od starosti, da je treba uspavati. “Ona traži Anu,” govorio je Davor. “To je bila njena strana kreveta.” Ali grebanje nije prestajalo. Postalo je manično, histerično, popraćeno dubokim, grlenim mjaukanjem koje je zvučalo kao plač.
Jedne olujne noći, Davor je pukao. Luna je grebala jače nego ikad, kidajući gips ispod tapete. Davor je upalio svjetlo, očiju crvenih od bijesa i umora. “Dosta je bilo!” zaurlao je. Zgrabio je mačku i izbacio je u hodnik, ali ona se bacala na vrata, grebući i njih.
“Hoćeš taj zid? Evo ti zid!” viknuo je Davor. Otišao je u garažu i vratio se s velikim čekićem. Bio je odlučan da sruši taj komad žbuke, da vidi ima li miševa, da dokaže toj životinji da tamo nema ničega, samo da bi mogao spavati.
Pomaknuo je teški ormar uz škripu poda. Luna je uletjela u sobu i sjela ispred zida, fiksirajući pogledom točku koju je grebala. Davor je zamahnuo čekićem. Bum! Gips je pukao. Udario je ponovo. Rupa se širila. Prašina je letjela svuda.
Davor je udarao s bijesom čovjeka koji mrzi svoj život, svoju samoću i tu prokletu misteriju. Kada je napravio rupu veličine glave, stao je da uzme dah. Luna je odmah skočila na rupu, pokušavajući ući unutra. Davor ju je gurnuo i uperio svjetiljku u šupljinu zida, očekujući cigle ili izolaciju.
Ali svjetlo se odbilo od nečega metalnog.
U šupljini zida, zazidana tko zna kada, stajala je siva, metalna kutija. Nije bila građevinski materijal. Bila je to sigurnosna kutija, ona vrsta u kojoj ljudi drže dokumente.
Davoru je čekić ispao iz ruke. Luna je prestala mijaukati. Sjela je pored Davorovih nogu i počela zadovoljno predeti, gledajući ga onim svojim plavim očima kao da kaže: “Konačno si me čuo.”
Davor je drhtavim rukama izvukao kutiju iz prašnjave rupe. Bila je teška, hladna i zahrđala na rubovima. Luna se propela na stražnje noge, grebući po kutiji, kao da želi reći: “Otvori je, tu je.” Davor je sjeo na pod, okružen komadima žbuke, i s naporom podigao zahrđali poklopac koji je zaškripao u tišini noći.
Unutra nije bilo zlato. Na vrhu je ležala debela, plava bilježnica, ona ista u kojoj je Ana pisala recepte. Ispod nje, uredno složeni i omotani plastikom, nalazili su se svežnjevi novčanica. Bilo je tu na desetke tisuća eura, životna ušteđevina za koju Davor nije znao da postoji.
Davor je otvorio bilježnicu. Stranice su bile žute, ali rukopis je bio jasan, iako pisan u žurbi. Datum na prvoj stranici bio je onaj isti dan kada je nestala – prije deset godina.
“Davore, sine moj,” pisalo je. “Ako ovo čitaš, znači da se nisam vratila. Znači da su me našli. Tvoj otac nam je ostavio dugove kod opasnih ljudi, dugove za koje nisi znao. Prijete da će uzeti kuću, prijete da će nauditi tebi.”
Davor je osjetio mučninu. Njegov otac je umro kao heroj u njegovim očima, a zapravo je bio kockar koji ih je uništio.
“Prodala sam djedovu zemlju u Zagorju,” nastavljalo se pismo. “Ovo je novac za tvoj fakultet, za tvoj život. Sakrila sam ga ovdje jer je ovo jedino mjesto gdje neće tražiti. Luna me gledala dok sam zidala. Ona zna. Ona je moja jedina svjedokinja.”
“Odlazim večeras da se nađem s njima, da pokušam kupiti vrijeme ili da ih odvučem od tebe. Ako se ne vratim, ne traži me. Samo uzmi novac i živi. Volim te više od života. Mama.”
Davor je ispustio bilježnicu. Suze su mu tekle niz lice, padajući na prašnjavi pod. Deset godina je mislio da ga je ostavila zbog drugog čovjeka, zbog sebičnosti. Deset godina je mrzio uspomenu na nju. A ona je te noći, dok je on spavao u ovoj istoj sobi, zazidala svoju ljubav i svoju žrtvu u ovaj zid, a onda otišla u smrt da bi on mogao živjeti.
Luna mu je prišla i liznula ruku kojom je držao pismo.
Sada je sve imalo smisla. Mačka nije bila luda. Luna je bila tamo te noći. Vidjela je Anu kako plače i skriva kutiju. Godinama je čekala da se Ana vrati, a kad je osjetila da joj se bliži vlastiti kraj, odlučila je da mora predati tajnu. Grebala je zid ne da bi izašla, već da bi Davoru pokazala gdje je istina.
“Oprosti mi, Luna,” jecao je Davor, grleći staru mačku koja je prela glasno, kao motor. “Oprosti mi što sam bio slijep.”
Davor nije potrošio novac. Iskoristio ga je da unajmi privatne detektive koji su pronašli gdje je Ana sahranjena – u bezimenom grobu, daleko od grada. Prenio je njene posmrtne ostatke i sahranio je kako dolikuje.
Na spomeniku nije pisalo samo njeno ime. Davor je dao uklesati i siluetu mačke. Jer da nije bilo Lune, te “dosadne, lude” životinje koju je htio izbaciti, istina bi ostala zazidana zauvijek, a on bi do kraja života živio u laži, ne znajući da ga majka nije napustila, već da je za njega dala sve.
