Julsko sunce pržilo je asfalt u maloj mahali na periferiji Tuzle. Vazduh je bio težak, mirisao je na prašinu i zrele šljive. U dvorištu male, krečene kuće, dedo Avdo je sedeo na svojoj hoklici u hladu velikog, starog oraha. Taj orah bio je više od drveta. Posadio ga je pre pedeset godina, na dan kada se rodio njegov sin jedinac, koji je, nažalost, poginuo u ratu. Orah je bio jedina živa uspomena koju je Avdo imao, jedini hlad u kojem je nalazio mir.
Prekoputa Avdine ograde, u novoizgrađenoj vili sa bazenom i visokim betonskim zidovima, živeo je Mirsad. Mirsad je bio čovek novog kova – brz, glasan, pun sumnjivog novca i bez trunke poštovanja prema starini.
Lejla je živela dve kuće dalje. Bila je to žena u svojim kasnim tridesetim, poznata u celom kraju ne samo po svojoj dobroti, već i po izuzetnoj lepoti. Tog popodneva, Lejla je izašla u svoje dvorište da prostire veš. Nosila je laganu letnju haljinu na cvetove, koja je, iako pristojna, bila krojena tako da je isticala njenu figuru peščanog sata. Kako je podizala ruke da okači belu košulju na žicu, materijal haljine se zatezao preko njenih bujnih grudi i struka, ocrtavajući siluetu žene koja je zračila zdravljem i snagom.
Mirno popodne prekinuo je zvuk koji je zaparao uši – zvuk motorne testere. Lejla se trgla. Zvuk je dolazio iz Avdinog dvorišta. Ostavila je korpu sa vešom i potrčala ka ogradi.
Prizor koji je zatekla zaledio joj je krv u žilama. Mirsad je stajao sa upaljenom testerom tik uz stablo Avdinog oraha. Dedo Avdo je stajao ispred njega, šireći svoje slabe, staračke ruke, plačući kao malo dete. “Ne daj, sine, ko Boga te molim! To mi je sve što imam! Ne seci ga, Mirsade!” jecao je starac.
Mirsad je ugasio testeru na trenutak, samo da bi viknuo: “Sklanjaj se, matori! Lišće mi pada u bazen! Neću da čistim tvoje smeće! Rekao sam ti sto puta da ga sasečeš, sad ću ja to da rešim!” Ponovo je povukao kanap testere. Brrrrm!
Lejla nije oklevala ni sekund. Preskočila je nisku ogradu i stala direktno između testere i starca. Njene oči su sevale vatrom. “Gasi to, Mirsade!” viknula je, nadjačavajući buku motora. Mirsad je stao, iznenađen. Odmerio je Lejlu od glave do pete. Njegov besni pogled se na trenutak pretvorio u ljigavi osmeh dok je gledao kako se njene grudi ubrzano dižu i spuštaju od besa i adrenalina.
“Opa, komšinice… Došla si da braniš dedu? Makni se, lutko, da te ne zakačim. Ili dođi kod mene na bazen, pusti starca neka crkne.”
“Ovaj orah nećeš poseći dok sam ja živa,” rekla je Lejla mirno, ali glas joj je bio oštar kao žilet. “Avdo je sadio ovo drvo dok si ti još bio u pelenama. Sram te bilo!”
“Sram? Znaš li ti ko sam ja?” Mirsad je krenuo korak napred, testera je i dalje radila u leru. “Ovo je moja međa! Moj zid! Ovo drvo prelazi na moje!”
Lejla je izvadila telefon iz džepa svoje haljine. “Tvoja međa? Siguran si, Mirsade?” Ukucala je broj i stavila telefon na uho, ne skidajući pogled sa nasilnika. “Halo, Adnane? Da, Lejla je. Slušaj, onaj predmet o nelegalnoj gradnji u ulici Lipa… Da, broj 14. Mirsad Kovačević. Da, onaj što je zagradio državni put i ušao tri metra u tuđi posed. Pošalji inspekciju odmah. I policiju. Imam nasilničko ponašanje i pretnju oružjem. Sad.”
Mirsad je ugasio testeru. Tišina je odjednom postala glasnija od buke. “Koga si zvala?” pitao je, glas mu je malo zadrhtao. “Mog brata,” rekla je Lejla, nameštajući bretelu na haljini. “Načelnika katastra. Znaš, Mirsade, gledali smo mape juče. Tvoj bazen? Pola je na Avdinoj zemlji. Tvoj zid? Potpuno na Avdinoj zemlji. A ovaj orah… ovaj orah je tačno na sredini Avdine parcele koju si ti uzurpirao.”
Za manje od deset minuta, rotaciona svetla su obasjala ulicu. Stigla je policija, a za njima i inspekcija. Mirsad je pokušao da se svađa, da nudi mito, ali kada su geometar i policajci razvukli metar, istina je bila bolna. Ne samo da nije smeo da seče orah, već je morao da sruši zid i zatrpa bazen jer su bili na tuđem.
Kada su policajci pisali prijavu Mirsadu, dedo Avdo je prišao Lejli. Uhvatio ju je za ruku i poljubio je. “Hvala ti, kćeri. Spasila si mi život. Orah je život.” Lejla ga je zagrlila, dok je sunce zalazilo iza netaknutih grana starog drveta. “Niko tebe, dedo, neće dirati dok sam ja tu. A Mirsad… on će sada imati puno posla oko rušenja, neće imati kad da gleda u tvoje lišće.”
