Sarajevo je tog oktobarskog popodneva bilo sivo i sumorno. Kiša je lila kao iz kabla, pretvarajući ulice oko Marijin Dvora u potoke prljave vode. Na tramvajskoj stanici stajala je nana Hajra. Imala je skoro osamdeset godina, staru pelerinu koja je prokišnjavala i ceger u kojem je nosila malo povrća sa pijace. Tresla se od hladnoće, čekajući tramvaj broj 3, nadajući se da će u njemu biti bar malo toplije.
Pored stanice se stvorila ogromna bara. Automobili su prolazili brzo, ali većina vozača je ipak usporavala da ne isprska pešake. Većina, osim Nermina. Nermin je vozio crni, glomazni džip. Bio je to tipičan bahati momak koji je mislio da su saobraćajna pravila i ljudskost samo za sirotinju. Video je baru. Video je i nanu Hajru kako stoji na ivici trotoara. Umesto da prikoči, Nermin je dodao gas. Gume su udarile u vodu. Ogroman talas hladne, blatnjave vode podigao se i sručio direktno na staricu. Hajra je vrisnula, pokrivajući lice rukama, ali bilo je kasno. Bila je mokra do kože, od glave do pete.
Nermin je usporio samo da bi spustio prozor i glasno se nasmejao, pokazujući joj srednji prst. “Kupaj se, baba! Hahaha!”
Međutim, Nermin nije video da je iza njega upravo pristajao tramvaj. I nije video ko ga vozi, ili tačnije, ko je kondukterka koja stoji na vratima. Alma je bila legenda gradskog prevoza. Visoka, crne kose i figure koja je zaustavljala dah, Alma je bila žena koju niko nije smeo da dira. Njena plava uniforma bila je zakopčana po propisima, ali je bila toliko tesna da je svaki putnik primećivao njene raskošne obline i snagu kojom je zračila.
Alma je videla sve. Videla je suze nane Hajre. Videla je Nerminov smeh. “Stani, majstore!” viknula je vozaču tramvaja. “Blokiraj ga!” Tramvaj je naglo stao nasred raskrsnice, preprečivši put Nerminovom džipu koji je pokušao da skrene levo. Saobraćaj je stao.
Alma je istrčala iz tramvaja na kišu, ne mareći što joj se uniforma kvasi i lepi za telo, ističući njene grudi i uzak struk. Prišla je džipu i lupila šakom o haubu tako jako da je Nermin odskočio u sedištu. “Izlazi napolje!” zagrmela je Alma. Glas joj je nadjačao i kišu i sirene drugih automobila. “Šta hoćeš, ludačo? Sklanjaj taj tramvaj!” drao se Nermin.
“Rekla sam izlazi!” Alma je otvorila vrata džipa i bukvalno izvukla Nermina za kragnu njegove skupe jakne. “Vidiš li onu ženu tamo? Onu koju si upravo okupao?” Nermin je pokušao da se otme, ali Alma je bila jača nego što je izgledala. Okrenula ga je prema nani Hajri koja je plakala na stanici. “To je majka mog kolege koji je poginuo u ratu braneći ovaj grad dok si ti bio u pelenama,” rekla je Alma, unoseći mu se u lice. “Sad ćeš da uradiš sledeće. Skinućeš tu svoju fensi jaknu. Odmah.”
“Ma jesi ti normalna…” “Skidaj ili zovem policiju, a veruj mi, pola ove raskrsnice je već snimilo šta si uradio!” Pod pritiskom trubljenja drugih vozača i Alminog besnog pogleda, Nermin je skinuo svoju suvu, toplu jaknu. “Odnesi joj. I ogrni je. I izvini se tako da te čujem do tramvaja.”
Ponižen, mokar i manji od makovog zrna, bahati vozač je morao da odšeta do stanice. Ogrnuo je nanu Hajru svojom jaknom i promrmljao izvinjenje. Alma je stajala na kiši, ruku prekrštenih na grudima, pazeći da pravda bude zadovoljena. Tek kad je nana ušla u topli tramvaj, Alma je pustila saobraćaj, dok su joj putnici aplaudirali.
