Supermarket “MegaMarket” u centru grada bio je prepun kupaca. Bila je subota, gužva je bila nesnosna, a na kasi broj 4 radila je Sandra. Sandra je bila žena koju su kupci obožavali – uvek nasmejana, brza i neverovatno atraktivna. Njena crvena uniforma sa logom firme bila je propisana pravilima, ali na njenom bujnom telu stajala je kao salivena, ističući njene obline i ženstvenost. Ipak, Sandra je bila mnogo više od lepog lica; bila je samohrana majka dvoje dece i borac za pravdu.
U redu na njenoj kasi stajao je deka Tomas. Tomas je bio penzioner koji je živeo od minimalca. Svakog dana dolazio je da kupi hleb, mleko i jednu malu čokoladicu za svoju unuku. Tog dana, dok je Tomas vadio sitniš iz svog izlizanog novčanika, ruka mu je zadrhtala i čokoladica mu je ispala iz ruke u džep njegovog širokog kaputa. Nije to ni primetio, nastavio je da broji kovanice.
Ali, neko je primetio. Direktor Džon. Džon je bio novi menadžer, čovek koji je želeo da se dokaže upravi tako što će “smanjiti krađe”. Gledao je kamere iz svoje kancelarije i video priliku. Džon je strčao niz stepenice i presreo Tomasa baš kad je ovaj krenuo ka izlazu. “Stani, lopove!” viknuo je Džon, hvatajući starca za ruku. Svi u radnji su se okrenuli. Tomas je prebledeo. “Molim? Ja nisam…” “Video sam te! Strpao si čokoladicu u džep! Prazni džepove, odmah!” Džon je grubo gurnuo ruku u Tomasov kaput i izvukao malu čokoladicu od 50 centi. “Aha! Uhvaćen na delu! Zvaću policiju! Ovakvi kao ti nas dovode do bankrota!”
Tomas je počeo da plače. “Zaboravio sam… kunem se… ispala je… platiću…” “Nema plaćanja sad! Ideš u zatvor da budeš primer drugima!” urlao je Džon, uživajući u svojoj moći.
Sandra je ustala sa kase. Nije mogla više. “Pustite čoveka, direktore,” rekla je mirno. “Ti se ne mešaj, Sandra, ili letiš napolje!” Sandra je izašla iz svog boksa. Njena pojava je dominirala prostorom. Izvadila je novčanicu od 10 evra iz svog džepa i bacila je Džonu pred noge. “Evo. Ovo pokriva čokoladicu i još dvadeset takvih. Pustite ga.”
“Nije stvar u novcu, stvar je u principu!” penušao je Džon. “On je lopov!” “Lopov?” nasmejala se Sandra. “Zanimljivo da pričate o principima, direktore.” Sandra je izvadila svoj telefon. “Kad smo već kod krađe, hoćemo li da pogledamo snimak koji sam ja napravila sinoć, kad ste mislili da su svi otišli kući?”
Džon je prebledeo. “Šta… kakav snimak?” Sandra je okrenula ekran prema kupcima i sigurnosnim kamerama. Na snimku se jasno video Džon kako otvara sef u kancelariji i trpa svežnjeve novca iz pazara u svoju torbu. “Deka Tomas je zaboravio čokoladicu od 50 centi,” rekla je Sandra glasno. “A vi, direktore, kradete hiljade evra iz ove firme svakog petka. Poslala sam ovo upravi pre deset minuta. Policija ne dolazi po deku. Dolazi po vas.”
U tom trenutku, rotaciona svetla su obasjala izlog. Džon je pokušao da pobegne na zadnji izlaz, ali ga je obezbeđenje, koje je sve čulo, blokiralo. Dok su direktora izvodili sa lisicama na rukama, Sandra je prišla deki Tomasu, zagrlila ga i napunila mu punu kesu namirnica. “Ovo je na račun kuće, deko. I čokolada za unuku.”
