Centar grada bliještao je od skupih izloga i užurbanih ljudi, ali za dedu Jozu, taj svijet bio je prebrz i preopasan. Jozo je imao osamdeset i dvije godine, mrenu na lijevom oku i stari metalni štap bez gumenog čepa koji je lupkao po asfaltu pri svakom koraku. Išao je u ljekarnu po lijekove za srce, pazeći da nikome ne smeta, hodajući uz rub pločnika. Nažalost, bahatost nema obzira prema starosti; crni, sjajni “Audi” bio je parkiran poprijeko, zauzimajući gotovo cijeli nogostup ispred kafića, prisiljavajući pješake da se provlače uz zid.
Jozo je pokušao proći. Ruke su mu drhtale od napora i starosti. U trenutku kada se provlačio između zida i automobila, noga mu je zapela za neravnu ploču. Izgubio je ravnotežu. Da ne bi pao i slomio kuk, instinktivno se oslonio na prvu čvrstu površinu – haubu automobila. Njegov metalni štap je zagrebao po savršenom crnom laku. Zvuk je bio jeziv – škriiiip. Oštra, dugačka crta ostala je na vratima skupocjenog vozila.
Prije nego što se Jozo uspio ispraviti, vrata kafića su se naglo otvorila. Izašao je Mario, momak u tridesetima, u uskoj košulji i s naočalama koje su koštale više od Jozine godišnje mirovine. Čuo je zvuk.
“Što si to napravio, starče?!” zaurlao je Mario, bacivši cigaretu na pod. Dotrčao je do auta i vidio ogrebotinu. Lice mu je pocrvenjelo od bijesa. Zgrabio je Jozu za ovratnik starog kaputa i protresao ga kao lutku. “Jesi li ti normalan?! Znaš li koliko košta ovo poliranje?! Ovo je keramička zaštita, budalo slijepa!”
Jozo je drhtao, pokušavajući doći do zraka. “Oprostite, sinko… nisam htio… zapela mi noga… platit ću…”
“Što ćeš ti platiti?!” smijao se Mario histerično. “Nemaš ti ni za kruh! Ali naučit ću te pameti.”
Mario je pokazao prstom na blatnjavi kotač svog auta. “Klekni.”
Ljudi su se počeli okupljati. Neki su snimali, neki su okretali glavu. Nitko nije prišao.
“Rekao sam klekni!” viknuo je Mario. “Ima da obrišeš tu ogrebotinu svojim rukavom dok ne nestane! Da vidim kako moliš za oprost što si uništio moju imovinu!”
Jozo je, ponižen i prestrašen, polako savio svoja bolna koljena. Spustio se na prljavi asfalt pred momkom koji mu je mogao biti unuk. Svi su gledali. Mario je stajao iznad njega s rukama na bokovima, uživajući u svojoj moći, dok je starac drhtavom rukom i prljavim rukavom pokušavao “obrisati” duboku ogrebotinu u laku.
Tada se iz mase izdvojio jedan čovjek. Nije nosio odijelo. Nosio je običnu jaknu i traperice, ali njegov korak bio je težak i odlučan. Bio je to Damir.
Damir se probio kroz masu ljudi kao tenk. Nije vikao, nije psovao. Samo je prišao Mariju, uhvatio ga za ruku kojom je prijetio starcu i stisnuo je toliko jako da je Mario jauknuo i pustio Jozu. Damir se zatim sagnuo, uhvatio Jozu ispod ruku i podigao ga s prljavog asfalta kao da je od perja. Nježno mu je otresao prašinu s koljena i izvadio iz džepa čistu, bijelu maramicu da mu obriše ruke.
“Jeste li dobro, oče?” pitao je Damir blago. Jozo je samo kimnuo, drhteći od srama, suze su mu pravile brazde kroz prašinu na licu.
Mario se pribrao, masirajući zglob ruke. “Tko si ti, idiote?! Znaš li ti tko sam ja?! Ovaj starac mi je uništio auto! Zvat ću policiju, a tebe ću tužiti za napad!”
Damir se polako okrenuo prema Mariju. Njegov pogled bio je hladan i oštar. “Znam tko si,” rekao je Damir mirno. “Ti si onaj koji misli da komad lima vrijedi više od ljudskog dostojanstva.”
Damir je pogledao u “Audi”, a zatim u Marija. “Koliko košta ta ogrebotina? Petsto eura? Tisuću?”
“Dvije tisuće!” slagao je Mario bahato, misleći da će otjerati stranca. “I platit će svaku lipu!”
Damir se nasmijao. Iz unutarnjeg džepa jakne izvadio je debeli kožni novčanik. Izvadio je bunt novčanica od po pedeset i sto eura. Masa je utihnula.
“Dvije tisuće, kažeš?” Damir je izbrojao novac, a zatim, umjesto da ga pruži Mariju, bacio ga je u zrak. Novčanice su zalepršale oko Marija i pale po haubi njegovog savršenog auta i po mokrom asfaltu.
“Evo ti novac,” rekao je Damir s gađenjem. “Popravi auto. Ali s tim novcem ne možeš popraviti ono što je stvarno slomljeno – tvoj obraz. Auto ćeš ispolirati, ali sramotu što si natjerao starca od osamdeset godina da kleči pred tobom, to nećeš isprati nikada.”
Mario je stajao zatečen, gledajući novac na podu. Ljudi oko njih, ohrabreni Damirovim činom, počeli su dobacivati: “Sram te bilo!”, “Pokupi si pare, bijedniče!”, “Bravo majstore!”. Netko je čak šutnuo Marijevu kutiju cigareta.
Damir se više nije obazirao na njega. Uzeo je Jozu pod ruku, vratio mu njegov štap i rekao glasno: “Idemo, dedo. Vodim vas na najbolji čaj u gradu. Ovdje je zrak postao previše zagađen jeftinim ljudima u skupim autima.”
Jozo je pogledao svog spasitelja. “Hvala ti, sinko. Bog ti platio.”
Dok su odlazili niz ulicu, Mario je ostao sam, klečeći u blatu i skupljajući novčanice s poda, dok su ga prolaznici snimali. U tom trenutku, on je bio taj koji je klečao, manji od makovog zrna, shvativši prekasno da se moć ne pokazuje silom nad slabijima, već zaštitom onih koji se ne mogu braniti sami.
