Kancelarija advokata Petrovića mirisala je na skupu kožu i stari papir, ali tog jutra, vazduh je bio zagušljiv od pohlepe. Dejan i Maja, deca pokojnog Jovana, sedeli su u kožnim foteljama, nervozno cupkajući nogama. Jovan je bio imućan čovek, vlasnik nekoliko nekretnina i, što je najvažnije, polise životnog osiguranja vredne pola miliona evra. Dejanu, koji je dugovao novac pogrešnim ljudima zbog propalog biznisa, znoj se slivao niz čelo dok je gledao u sat.
Maja, s druge strane, već je u glavi renovirala svoj stan i planirala putovanje na Maldive. Nisu pitali za detalje očeve smrti; zanimalo ih je samo “koliko i kada”. Jovan je umro sam, u velikoj praznoj kući, nakon duge bolesti tokom koje su ga deca posećivala samo za praznike, i to na pola sata.
“Gospodine Petroviću,” rekao je Dejan nestrpljivo, “možemo li da ubrzamo ovo? Stvar je jasna. Mi smo jedini naslednici. Nema testamenta, zar ne? Sve se deli na pola.”
Advokat Petrović, sedi čovek ledenog pogleda, polako je skinuo naočare i pogledao ih. “Nije baš tako jednostavno, Dejane. Vaš otac je bio temeljit čovek.”
“Šta nije jednostavno?” ubacila se Maja oštro. “On je bio senilan pred kraj. Ako je potpisao nešto drugo, oborićemo to na sudu. Znamo da je ona… ona žena uticala na njega.”
Mislila je na Veru, negovateljicu koju je Jovan zaposlio kada je pao u krevet. Dejan i Maja su je otpustili pre dva meseca, optuživši je da krade srebrninu, i smestili oca u jeftiniji dom “da ne troši nasledstvo”. Vera je otišla u suzama, a Jovan je ostao sam.
“Niko nije uticao na njega,” rekao je advokat mirno. “Ali, u pravu ste, postoji testament. I to ne bilo kakav. Vaš otac je insistirao da se njegova poslednja volja ne čita, već da se gleda.”
Advokat je uzeo daljinski upravljač i uperio ga ka velikom ekranu na zidu. “Ovo je snimljeno tri dana pre nego što ste otpustili Veru. I nedelju dana pre njegove smrti.”
Ekran je zatreperio. Pojavila se slika. Jovan je sedeo u svojoj fotelji, izgledao je slabo, ali su mu oči bile bistre i oštre.
Dejan i Maja su se ukočili. Očekivali su spisak imovine. Očekivali su brojeve računa.
“Deco moja,” progovorio je Jovan sa ekrana, glasom koji je zvučao kao presuda. “Ako ovo gledate, znači da sam mrtav. I znači da sedite kod advokata, verovatno se svađajući ko će uzeti kuću, a ko pare od osiguranja. Znam vas. Ja sam vas napravio, nažalost, takvima kakvi jeste.”
Dejan je hteo da kaže nešto, ali reči su mu stale u grlu.
“Dugo sam razmišljao,” nastavio je Jovan sa snimka. “Mislio sam da vam ostavim sve, nadajući se da ćete me se setiti bar na zadušnice. Ali onda sam se setio onog dana kada sam pao u kupatilu. Zvao sam tebe, Dejane. Rekao si da imaš fudbal. Zvao sam tebe, Majo. Rekla si da si kod manikira.”
Jovan je uzdahnuo na snimku, teškim, bolnim uzdahom. “Ležao sam na pločicama tri sata. Jedina osoba koja je došla, koja me je podigla i oprala, bila je Vera. Žena koju vi nazivate lopovom.”
“Ona jeste lopov!” viknula je Maja u kancelariji, skačući na noge. “Ukrala je…”
“Sedi dole!” zagrmeo je advokat. “I slušaj do kraja.”
Na ekranu, Jovan je podigao ruku, u kojoj je držao fasciklu. “Znam da ste je oterali. Znam da ste je optužili za krađu onog srebrnog escajga. Ali ja sam taj escajg sakrio, deco. Hteo sam da vidim šta ćete uraditi. I uradili ste ono što sam očekivao – uništili ste jedinu osobu koja me je volela, da biste uštedeli novac za sebe.”
Jovan se nagnuo ka kameri. Njegov pogled je bio toliko intenzivan da je Dejan morao da skrene pogled.
“Zato sam doneo odluku. Moja kuća, moji računi, i kompletna suma od životnog osiguranja… ne idu vama.”
“Svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu,” nastavio je Jovanov glas sa velikog ekrana, dok je u kancelariji vladala smrtna tišina, “uključujući porodičnu kuću, ušteđevinu u banci i polisu životnog osiguranja u iznosu od petsto hiljada evra, ostavljam Veri Kostić.”
Dejan je skočio kao oparen. “Šta?! Toj… toj služavki? To je nemoguće! Oboriću ovo! Tata je bio lud!”
Maja je počela da histeriše. “Ona ga je naterala! Ona je veštica! Mi smo tvoja deca, tata, kako si mogao?!” vikala je na ekran, kao da otac može da je čuje.
Ali Jovan sa snimka je nastavio, mirno i neumoljivo. “Znam da sada vičete. Znam da pretite sudom. Ali, gospodin Petrović je osigurao da je ovaj testament pravno neoboriv. Medicinski veštaci su potvrdili moju uračunljivost na dan snimanja.”
Jovan je na snimku uzeo gutljaj vode. Ruka mu je drhtala.
“Vera nije znala za ovo. Ona me je hranila, presvlačila i slušala moje priče, misleći da sam siromašan starac kojeg su deca zaboravila. Kada ste je oterali, plakala je jer nije mogla da se oprosti od mene, a ne zbog plate. To je razlika između vas i nje. Vi ste voleli moj novac. Ona je volela čoveka.”
Advokat Petrović je ugasio video. Soba je utihnula, osim Majinog jecanja koje je više zvučalo kao bes nego kao tuga.
“Gospodine Dejane, gospođo Majo,” rekao je advokat hladno, zatvarajući laptop. “To je to. Imate rok od 30 dana da iselite svoje stvari iz očeve kuće, jer je ona sada vlasništvo gospođe Vere.”
“Gde je ona?” prosiktao je Dejan, stisnutih pesnica. “Gde je ta prevarantkinja? Hoću da je vidim u oči!”
“Tu sam,” začuo se tihi glas sa vrata.
Dejan i Maja su se okrenuli. Na vratima je stajala Vera. Nosila je stari, izbledeli kaput i držala jeftinu torbu. Izgledala je uplašeno, kao da ne zna zašto su je pozvali. Nije čula testament, advokat ju je držao u čekaonici.
“Vi…” krenuo je Dejan ka njoj, ali advokat je stao između njih.
“Gospođo Vera,” rekao je advokat, ignorišući Dejana. “Gospodin Jovan je ostavio testament. Sve je vaše. Kuća. Novac. Osiguranje.”
Vera je zinula. Torba joj je skliznula sa ramena. “Molim? Ali… ja sam mislila da me zovete zbog onog escajga… Nisam ga ukrala, kunem se…”
“Znamo da niste,” nasmešio se advokat. “Jovan ga je sakrio u jastučnicu, našli smo ga. Ovo nije šala, Vera. Vi ste sada bogata žena.”
Maja je prišla Veri, lice joj je bilo izobličeno od zlobe. “Ti si to planirala! Zavela si starca! Sram te bilo! Uzimaš hleb njegovoj deci!”
Vera je pogledala Maju, pa Dejana. Videla je njihove skupe satove, brendiranu odeću i lica puna mržnje. A onda se setila Jovana, kako je ležao sam, u bolovima, dozivajući ih, dok su oni bili “zauzeti”.
Uspravila se. Prvi put nije spustila pogled.
“Nisam ja uzela vaš hleb,” rekla je Vera mirno. “Vi ste ga bacili. Vaš otac je bio gladan ljubavi, a vi ste ga hranili izgovorima. Ja sam mu samo dala ruku kad je padao.”
Prišla je stolu i potpisala papire koje joj je advokat pružio. Ruka joj nije zadrhtala.
“I da znate,” dodala je, okrećući se ka njima. “Deo novca ću dati u humanitarne svrhe. Za stare ljude koje su deca zaboravila. A kuću… kuću neću prodati. Živeću u njoj i paliću mu sveću, jer vi sigurno nećete.”
Dejan i Maja su izjurili iz kancelarije, psujući i preteći, ali su znali da su izgubili. Izgubili su ne samo milione, već i poslednju šansu da budu ljudi. Vera je ostala, bogata ne zbog novca, već zbog pravde. Deca su se svađala oko životnog osiguranja, ne shvatajući da je njihov otac tom polisom osigurao jedino što je vredelo – sećanje na njega, koje je poverio jedinoj osobi koja ga je zaista poznavala.
