Bio je to onaj dan u godini kada je zagrebačka kiša odlučila potopiti grad. Iva je stajala ispod nadstrešnice tramvajske stanice, nervozno stišćući ručku svog kišobrana. Danas je bio dan odluke – kraj njenog probnog roka u velikoj marketinškoj firmi. Direktor Horvat, čovjek poznat po tome da ne prašta greške i cijeni besprijekoran izgled, trebao je odlučiti hoće li je zadržati. Iva je obukla svoj najbolji kostim, isfenirala kosu i krenula ranije, znajući da mora izgledati savršeno.
Dok je čekala tramvaj, primijetila je starca koji je stajao nekoliko metara dalje, potpuno izložen pljusku. Bio je to djed u starom, tankom sakou, koji se tresao od hladnoće. Nije imao kišobran, a voda se slijevala s njegovog šešira direktno za vrat. Pokušavao je sakriti neku fasciklu ispod kaputa, ali papir je već bio natopljen. Ljudi su prolazili, gurajući se pod svojim kišobranima, ne primjećujući ga.
Iva je pogledala na sat. Tramvaj je kasnio. Ako sada ode do njega, pokisnut će. Frizura će joj se uništiti, šminka razmazati, a cipele upropastiti. Direktor Horvat mrzio je neurednost. “Samo gledaj svoja posla,” pomislila je. Ali onda je starac zakašljao, dubokim, hrapavim kašljem koji je zvučao bolno. Pokušao je obrisati naočale, ali su mu ruke bile previše mokre.
Iva nije mogla izdržati. Uzdahnula je, donijela odluku koja bi je mogla koštati posla, i potrčala prema njemu.
“Izvolite!” rekla je glasno, nadglasavajući buku kiše, i gurnula mu svoj kišobran u ruke.
Starac, Deda Jozo, pogledao ju je iznenađeno. “Ali, dijete, ti ćeš pokisnuti… Fina si, ideš na posao…”
“Vi ste stariji, vama je potrebniji,” nasmiješila se Iva, iako je već osjećala kako joj hladna voda prodire do kože. “Uzmite. Ja sam mlada, osušit ću se.”
Nije čekala odgovor. Okrenula se i potrčala prema tramvaju koji je upravo stizao. Ušla je unutra mokra do kože, s kosom slijepljenom uz lice i maskarom koja joj se razlijevala ispod očiju. Ljudi su je gledali s čuđenjem, a ona je samo stajala u kutu, drhteći, misleći: “Gotovo je. Horvat će me vidjeti ovakvu i otpustiti me na mjestu.”
Kada je stigla u firmu, svi su je gledali. Kolegice su šaputale. Iva je pokušala popraviti štetu u toaletu, ali bilo je uzalud. Izgledala je kao da je izašla iz poplave.
Sutradan ujutro, Iva je došla na posao sa grčem u želucu. Očekivala je poziv u kadrovsku službu po radnu knjižicu. I poziv je stigao. “Direktor Horvat te želi vidjeti. Odmah,” rekla je tajnica hladno.
Iva je ušla u veliki, luksuzni ured. Direktor Horvat sjedio je iza svog masivnog stola, listajući neke papire. Nije podigao pogled kad je ušla.
“Sjedni, Iva,” rekao je strogo.
Iva je sjela, gužvajući ruke. “Gospodine direktore, želim objasniti za jučer… izgledala sam neprimjereno, znam, ali…”
“Tišina,” prekinuo ju je Horvat. Polako je otvorio ladicu svog stola.
Iva je zatvorila oči, čekajući otkaz.
Čula je tup zvuk nečega što je stavljeno na stol. Otvorila je oči.
Na sredini poliranog stola od mahagonija, stajao je njen kišobran. Onaj isti, jeftini kišobran na točkice koji je jučer dala starcu na stanici. Bio je suh i uredno sklopljen.
Iva je gledala u šareni kišobran kao hipnotizirana. “To… to je moj,” promucala je. “Ali kako…?”
Direktor Horvat se prvi put otkad ga je upoznala nasmiješio. Nije to bio onaj hladni, poslovni osmijeh, već topao, ljudski izraz lica. Ustao je i otvorio vrata susjedne sobe.
“Tata, uđi,” rekao je glasno.
U ured je ušao djed Jozo. Bio je suh, u čistom odijelu, ali s onim istim, blagim očima. Iva je zinula. Starac kojeg je jučer vidjela kako se smrzava na stanici, sada je stajao u uredu najmoćnijeg čovjeka u firmi.
“Dobar dan, dijete,” rekao je Jozo, pružajući joj ruku. “Hvala ti za jučer. Spasila si me upale pluća, a spasila si i ove papire.” Pokazao je na fasciklu koja je sada stajala suha na stolu. “U ovome su bili nacrti za novi projekt. Da su se smočili, moj sin bi bio jako ljut.”
Iva je pogledala u direktora. Horvat je kimnuo.
“Moj otac voli šetati gradom,” rekao je direktor. “Tvrdoglav je, ne želi vozača. Jučer je zaboravio kišobran. Rekao mi je da je stotine ljudi prošlo pored njega. Svi su žurili, svi su čuvali svoje frizure i odijela. Samo je jedna djevojka stala.”
Horvat je uzeo kovertu sa stola.
“Iva,” nastavio je, “jučer si došla na posao mokra. Vidio sam kako su te kolege gledale. Vidio sam da si se sramila. Mislila si da ćeš dobiti otkaz jer ne izgledaš ‘profesionalno’.”
Pružio joj je kovertu.
“U ovoj firmi,” rekao je Horvat ozbiljno, “profesionalizam nije u suhoj kosi. Profesionalizam je u karakteru. Mogu naučiti bilo koga da radi marketing, ali ne mogu nikoga naučiti da bude čovjek. Ti si tu lekciju već savladala.”
Iva je otvorila kovertu. Unutra je bio ugovor na neodređeno vrijeme. Plaća je bila veća nego što je sanjala. I bila je tu kartica za službeni auto.
“Potpisao sam jutros,” rekao je Horvat. “I još nešto. Otac mi je rekao da si spomenula da ti je to jedini kišobran. Zato smo ti kupili ovo.”
Jozo je iza leđa izvadio mali poklon. Bila je to kabanica, ali ne obična. Bila je to dizajnerska, žuta kabanica, najkvalitetnija koja postoji.
“Da nikad više ne kisneš kad pomažeš drugima,” namignuo je Jozo.
Iva je plakala. Ovoga puta, maskara joj se nije razlila od kiše, već od sreće. Zagrlila je starca, a zatim stisnula ruku direktoru.
Kada je izašla iz ureda, kolege su očekivale da vide suze očaja. Vidjeli su je kako izlazi s ugovorom, novom kabanicom i osmijehom koji je obasjao cijeli kat.
Dala je svoj kišobran starcu na pljusku i ostala kisnuti, misleći da time ugrožava svoju karijeru. Nije znala da taj pljusak nije bio nesreća, već test. Test koji nije postavio direktor, već život sam. Iva je položila, dokazavši da se prava elegancija ne mjeri suhoćom odjeće, već toplinom srca koje je spremno pokisnuti za drugoga.
