Luka u Hvaru blještala je na podnevnom suncu. More je bilo tirkizno plavo, a riva prepuna skupih jahti i turista koji su trošili novac kao da sutra ne postoji. Mare je bila jedna od retkih žena skipera na ostrvu. Sa svojih 40 godina, bila je prava dalmatinska lepota – tamne kose, preplanule kože i očiju boje mora. Njena radna uniforma bila je jednostavna: kratki beli šorc i uska mornarska majica, ali na njoj je to izgledalo kao sa naslovnice magazina. Majica je jedva obuzdavala njene raskošne grudi, a svaki njen pokret dok je vezivala konope na svom gliseru “Oluja” privlačio je poglede celog pristaništa.
Tog jutra, Mare je imala zakazanu VIP turu do Modre špilje za grupu bogatih turista iz Nemačke. Predvodio ih je Hans, krupan čovek sa zlatnim lancem oko vrata, koji je mislio da novcem može kupiti sve, pa i ljude.
Dok su se ukrcavali, Hans i njegova ekipa su se glasno smejali i pili šampanjac. Malo dalje, na samom kraju mola, sedeo je barba Šime. Šime je bio legenda otoka, ali turisti to nisu znali. Videli su samo starca u iscepanoj majici i starim pantalonama, kako krpi ribarsku mrežu. Pored njega je bila mala kantica sa sitnom ribom.
Hans je, prolazeći pored Šimeta, namerno šutnuo njegovu kanticu. Ribe su se prosule po vrelom betonu. “Hahaha! Vidi ovo!” smejao se Hans. “Skloni se, stari smrade! Smrdiš na ribu! Ovo je VIP zona!” Njegovi prijatelji su počeli da bacaju korice hleba i ostatke sendviča na Šimeta, kao da hrane golubove. “Evo ti, jedi! Možda uloviš nešto bolje!”
Šime nije rekao ništa. Samo je polako, bolno, počeo da skuplja svoje ribe nazad u kanticu. Mare je to videla sa svog broda. Lice joj se smračilo. Odvezala je konopac, upalila motore i prišla rivi gde su stajali Hans i ekipa, spremni da se ukrcaju.
“Upadajte!” rekao je Hans, pruživši ruku da uhvati Mare za struk. “Vozi nas, lepotice. I nemoj da me razočaraš, plaćam duplo ako budeš… ljubazna.”
Mare je hladno sklonila njegovu ruku. “Ukrcajte se. Krećemo.” Odvezla ih je pet minuta od obale, taman toliko da se luka vidi u daljini, a onda je naglo ugasila motore. Brod se zaljuljao. Nastala je tišina, samo su galebovi kričali.
“Šta je bilo? Zašto smo stali?” pitao je Hans nervozno. “Motor?” Mare se okrenula prema njima. Prekrstila je ruke preko grudi, što je još više istaklo njenu figuru i autoritet. “Nije motor. Nego teret. Prevozim ljude, a ne smeće. A vi ste se upravo pokazali kao najgore smeće.”
Hans je pocrveneo. “Šta si rekla?! Znaš li koliko te plaćam?!” “Pare me ne zanimaju,” rekla je Mare. “Onaj starac kojeg ste gađali hlebom? Onaj čiju ste kanticu šutnuli?”
“Onaj prosjak?” frknuo je Hans. “Taj ‘prosjak’, barba Šime, je čovek koji je spasio mog oca kad se davio pre trideset godina. On je čovek koji je osnovao ovu marinu. On je vlasnik pola ovih vezova gde ste parkirali vašu iznajmljenu jahtu. On ovde sedi i krpi mreže jer to voli, a ne zato što mora.”
Hans je prebledeo. “Vlasnik? Ali…” “Da,” nastavila je Mare. “I upravo sam mu poslala poruku. Znate šta mi je odgovorio? Da vam je otkazan vez. Imate sat vremena da pokupite svoje stvari sa njegove rive i napustite ostrvo. Niko vas neće primiti.”
Mare je upalila motore i okrenula brod nazad ka luci – ali ne da ih iskrca na VIP mesto, već na sam kraj, tamo gde pristaju ribarski čamci. “Izlazite,” rekla je kratko kad su pristali.
Barba Šime ih je čekao na obali, stojeći uspravno. Više nije izgledao kao nemoćni starac. Pored njega su stajala dva lučka radnika, ogromni momci. Hans je pognute glave prošao pored njega, vukući svoje kofere. Mare je iskočila sa broda i zagrlila Šimeta. “Jesi li dobro, barba?” “Sve je dobro, kćeri,” nasmešio se Šime, milujući je po kosi. “More sve ispere, samo obraz ne može oprati ako je prljav. Hvala ti što si moj obraz odbranila.”
